Riječke štorije

bajke

Najveće riječke katastrofe 20. stoljeća
Riječke štorije
Monografija 'Palach'
Leksikon riječkog novinarstva 1900-2000.

PRIČA O MORČIĆU
LIJEPA GROFICA IZ VEPRINCA
ZAŠTO JE BURA ZDRAVA

Legende i predaje

Priča o morčiću, Žabica divojka, Kamenom na raspelo, Kapela zavjetnih darova, Četrnaest svjedoka, Gospa Trsatska, Trsatske skale, Ala ala, Brsečki plovan, Legenda o postanku otočića Košljuna, Posljednji Frankopan, Na stubama, Lucinski vir, Brižna mlikarica, Lijepa grofica iz Veprinca, Blago ispod Trsata, Kastavski zvonik, Ubijanje staraca, Vreća kamenja, Majka Božja Gorička, Kastavci bacili kapetana u bunar, Greben kod Kraja, Opatijska Madona, Karolina Riječka, Djevojka Bura, Šparožna pećina, Tri broda na Buki


Škerci i štorije


Zašto je bura zdrava
, Grobničan koji je govorio talijanski, Zavjet koji to nije, Kako je Fafalo našao ženu, Prvi kesteni, Zaboravljivi mladoženja Bulin, Marija ide u Hollywood, Bakarska kamara, Boduli i Primorke, Dvije grobničke, Dvije s Franom Piturom, Pasja škola, Ženski zakon, Vicencio Krišković otpravio sina na studije, Recept za postolare, Daj mi bože veliku glavu!, Pokojnik, Snježni kip, Podlosti Etelreda Karletskog i Pisitrata Weinberga, Filice ja ne moren!, Ribareva "oćada", Kumpar Ive bez glave, Grobnički i mrzlovodički upravitelj, Djevojka isprosila dragoga, Nina i Pierin, Kula svjetilja, Udovica, Petkrunaš

Ilustracije Vjekoslav Vojo RADOIČIĆ



PRIČA O MORČIĆU

U davno su vrijeme, u boju na Grobničkom polju 1242. godine stradali Tatari, cijela vojska od 30.000 ljudi koju je predvodio zloglasni vojskovoda Bučuk Batukan, unuk legendarnoga Džingis-kana. Potukle su ih čete iz svih hrvatskih krajeva, pa je domaći puk još neko stoljeće bio miran, sve do nove napasti s istoka. Od kraja 15. do pocetka 17. stoljeca, narod je stalno bio u strahu od Turaka.
Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o njihovim žestokim bitkama s Osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se proculo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili Sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke.
Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen, jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici.
Turci su u međuvremenu poharačili cijeli Grobnik, i crkve i sela. Barbari su iz kaleža pili vino, a u crkvama držali konje. Posred tabora sjedio je turski paša i pušio svoju ogromnu lulu, koja se dimila kao dimnjak tvornice. Ljudi su nebogi pobjegli na sve strane, pune su ih bile grobničke planine. Narod nije imao oružja kao danas, nego samo praćke a u najboljem slučaju manje katapulte. Na vrhu grobničke planine Obruč, bila su dva brata, a oba su imala praćke. Gledajući na Polje, gdje su bili Turci i paša, jedan brat je rekao drugomu:
- Brate, kamo ću ga? - mislio je na pašu.
- Va oko! - rekao je brat.
Na to, ovaj brat koji je praćkom bolje gađao, izbaci kamen iz praćke, a paša na Grobničkom polju padne mrtav. Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani.
Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi. Te naušnice predstavljale su Turčina, a zvale su se morčići ili mori (što potječe od rijeci maurus - arapin). Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke, ali i iz svih okolnih krajeva: Kastavštine, Grobinštine, Vinodola, otoka Krka i Gorskog kotara. Zlatari su isprva izrađivali samo naušnice, a kasnije i ostali nakit, od prstenja, narukvica i ogrlica, do broševa i ukosnica s likovima morčića ili morice.
To je dakle, priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju "kamenje s neba padalo".


LIJEPA GROFICA IZ VEPRINCA

U stara vremena stanovala je u Veprincu grofica Anna Stell, u dvorcu, na čijem mjestu se danas nalazi velika crkva, a ispred toga dvorca nalazila se mala kapelica.
Ta gospođa grofica bila je jako dobra i vrlo lijepa. Rado je pomagala, ali umjesto zahvale uhu joj je više godilo čuti pohvalu o njenoj ljepoti. Tko bi joj rekao "hvala za vaše dobro srce" dobijao bi od nje jedan novčić, a tko bi joj očaran njezinom ljepotom umjesto zahvale rekao "lijepi ste kao Madona" darovala bi ga s dva novčića.
Na svoj izgled kontesa Anna bila je jako tašta i da ga ne bi izgubila, ni djecu nije htjela rađati. Bilo ju je strah i pomisliti da se, kad postane stara i ružna, nitko neće ni prisjećati te njezine ljepote.
I čega se dosjetila? Iz Venecije je pozvala najboljeg kipara onog vremena i naručila da po njenom liku napravi kip Majke Božje. Kipar joj reče: "U redu gospođo, a po kojem ću liku napraviti portret Isusa Krista? Po vašem sinu, možda?"
Kontesa mu odgovori: "Ne, ja ću biti Madona bez djeteta". Kipar je izradio kip bez djeteta - takav kip do tada još nije bio viđen i svima se činilo da je time učinjen grijeh.
Kad je kip bio gotov, kontesa Anna ga je postavila na oltar male kapelice, misleći da će svi koji obožavaju Madonu diviti se u stvari njenom liku. Znala je da je to grijeh, no kako je činila dobro i pomagala siromašne, smatrala je da će joj Bog to oprostiti.
I kad je kontesa bila na samrti, u svom testamentu ostavila je svu svoju imovinu za podizanje velike crkve, na mjestu dotadašnje kapelice. Podrazumijevalo se da će na glavnom oltaru buduće crkve biti postavljena i statua Madone s njenim likom.
Nakon mnogo godina, kad se napokon srušio dvorac i kada su na tom mjestu mogli napraviti novu crkvu, radnici su skidali s oltara kapelice statuu kontese obučenu kao Madona i u tom trenutku pukli su konopi koji su držali kip, a on je pao i raspao se u tisuću komada. Eto, zato se i danas ljudi sjećaju dobre grofice Stell koja je zavještala novac za crkvu, ali se nitko više ne može sjetiti ni kako je izgledala. Uvijek više vrijedi nečija dobrota nego vanjština, jer ljepota je prolazna a dobrota čini velika djela.


ZAŠTO JE BURA ZDRAVA

Kad je Kraljevica, početkom 20. stoljeća uprla sve svoje snage da postane klimatsko lječilište, onda je dr. Mika Kosić, kupališni liječnik u Kraljevici u jednoj knjižici opisao svu blagotvornost kraljevičke klime. U tome ne bi bilo ništa čudno, ta mnoga su se naša mjesta tada trsila različitim turističkim publikacijama, da dr. Kosić nije turistima pokušao podvaliti i najnezgodniji naš vjetar, buru.
Bura, kaže ovaj rođeni Samoborac, ljekovito djeluje na naše tijelo, a buru Primorci smatraju po svoje zdravlje pravim dobročinstvom. Uplivom toga vjetra ne može se između našeg tijela i odijela skupljati ugljična kiselina. Nadalje, kad se borimo protiv vjetra u nama rade gotovo sve mišice tijela, čime se proizvodi znatna toplina. Time se, kaže dr. Kosić, jačaju mišice tijela i otvrđuje koža. Poslije šetnje po buri izbacujemo sluz iz disala nekom neobičnom lakoćom. A srce, nakon svake šetnje mora mnogo krepkije raditi.
Korist od izloženosti bure vidi on i u djelovanju želuca, jer glad kakvu prije nismo opažali traži da se nadoknadi potrošeno. Vrhunac burnih blagodati svakako je dug i miran san.
Tamo gdje ima mnogo vjetra, ondje se ne mogu skupljati i množiti nikakvi mikroorganizmi. A Primorci i Primorke! U njima dr. Kosić vidi simbol dugovječnosti, naročito u žena. U Primorju su rijetke bolesti, jer ih bura odnese prije nego i počnu haračiti. Nema sumnje, zaključuje kupališni liječnik, da će u skoroj budućnosti baš vjetar, zbog kojeg su neki htjeli naše Primorje ozloglasiti, doći do pravog uvažavanja kao ljekovito sredstvo.
A sada, hitro u Kraljevicu...