Novinarstvo

4. SARAJEVSKI RATNI DNEVNIK
(veljača 1993. )

U Sarajevu žive ljudi, ljudi široka i ranjena srca. Gostoljubivi i dobrodušni, prijatelji i povjerenici, srdačni i požrtvovni. Njima su posvećene sve naše riječi.
Mislim na Rasima Borčaka, voditelja na televiziji u čijoj smo sobi dvije noći spavali na nosilima za ranjenike. Mislim na prvoklasnog producenta Seada Mulahusića, naročito nakon što sam po povratku u Kostreni posjetio njegovu suprugu Almu i djecu. Mislim na sarajevskog režisera i genija Benjamina Filipovića, autora Top liste nadrealista, s kojim smo se triput opraštali. I na Mirzu Delibašića, Dževada Čolakovića, Abdulaha Sidrana, Mladena Paunovića u koševskoj bolnici, Branka Mikulića koji razmišlja o obnovi olimpijskih objekata, na sav taj svijet koji traje u kazamatu nečijih bolesnih ideja i trudi se, životinjski se trudi - preživjeti i ostati normalan.
Kako to reče Sead Mulahusić:
- Po ulici gledam ljude. Ljudi hodaju i pričaju sami sa sobom, mlataraju rukama, trzaju glavama, imaju lude i izgubljene poglede. Dosta svijeta u ovom gradu je poludilo. Važno je ostati normalan. Ali kako ovaj rat ide dalje, mene je sve veći strah, ne da poginem, nego da ne ostanem invalid.
- Čovjek je društveno biće, ali je u stvari životinja. - nastavlja on. - Ti moraš da živiš, moraš da opstaneš, ti si obavezan da živiš i za nekog drugog jer imaš familiju koja je negdje daleko u Hrvatskoj. Jer neka mene sutra nema, tko će moju djecu i moju ženu da održava dalje na životu. Neka ja poginem u ovoj Televiziji, a ja sam tu glavni producent TV Sarajevo, meni će izaći na kraju Dnevnika, gdje mi to objavljujemo - poginuo je Sead Mulahusić, vrhunski producent, zaslužni radnik, bit će neki nekrolog. To će trajati tri dana i četvrti dan ja sam zaboravljen i izgubljen. Prema tome, mi smo ovdje obavezni da živimo.

<previous::next>