Novinarstvo


1. MOSTAR KAKVOG SMO POZNAVALI

(oslobođenje istočnog Mostara 18.06.1992.)

Karađozbegova džamija ne liči na sebe. Minaret je prepolovljen. Kujundžiluk pic, pored Starog mosta najznamenitiji dio Mostara, izgleda stravično. Sve je tu otišlo dođavola: aščinice, restorani, Turska kuća, čevapdžinice, zlatarske i urarske radnje. Među kamenim pločama Kujundžiluka spazih turistički libar o Mostaru pic, na talijanskom. Zagoren je, ali da se čitati. Tekst je preveo Giacomo Scotti. Stihovi Alekse Šantića, sada izbušenog kipa i s konopcem oko glave, priča o Mostaru kakvog smo poznavali.
Prolazi borac i mrmlja: Jebo im ja mater. Pitamo, što je. Mrmlja on i dalje: Morat ću je sad minirat, bolje da su je srušili. Zatim će razgovjetnije: Kuća mi je dolje, nema pedeset metara, teško oštećena, nepopravljivo. Lakše bi mi bilo, vjerujte, da su je cijelu srušili. Sad ću morati minirati vlastitu kuću jer stoka nije dovršila posao. Žena i dijete su mu u Splitu, u prihvatnom logoru.
- Važno da je glava na ramenu - tješi ga Silvano.
- A jes', to je istina. Napravićemo novu. Ajd' uzdravlje.
Huči Neretva ližući ostatke Carinskoga i Titova mosta. Grad s trinaest mostova ostao je s jednim, najznamenitijim, izgrađenim daleke 1566. Kad zagusti preko njega idu manji automobili. Jer, najbliži most za drugu stranu Neretve je onaj u Metkoviću. A to je "svega" 35 kilometara južnije.

<previous::next>