Novinarstvo


8. JA, BOŠKARIN
(kolovoz 1994.)

Pričaju ljudi da je još šezdesetih godina u Istri bilo "more goveda". Kad bi se na jednom mjestu okupilo njih nekoliko stotina, njihovi su sivkasti rogovi, ukrašeni mjedenom zaštitnom kuglicom, izgledali kao uzburkano more.
A onda je došla era traktora. Najveća goveda na svijetu istisnuli su Ferguson, fićo, asfalt i talijanske penzije. Autohtono istarsko govedo masovno je završavalo u klaonicama. Od uzburkanog mora boškarina ostalo je tek nekoliko kaplji.
Prije pet godina, 1989. na osnivačkoj skupštini Saveza uzgajivača istarskog goveda, jedno je govedo muklo progovorilo:
"Ja, istarsko govedo, imam podosta prednosti pred čovjekom. Ovaj planet nastanjujem davno prije njega. Na ove prostore došli smo, vjerojatno, sa slavenskim narodima, s Podolja, iz Karpata. Nakon tisuću godina zajedničkog življenja, čovjek nas je počeo zamjenjivati s nekakvim traktorima. Kako traktor može biti važniji od nas?! On ne daje gnojivo, ne može se reproducirati, a kad smo mi na kraju našega puta, od nas se dobije meso, a od traktora staro željezo... No, nije to najgore što nam je homo sapiens donio. Počeo nas je križati, uništavati, stvarati neke nove vrste, vršiti genocid nad nama... Ja, istarsko govedo, govorim vam da nas je u Istri ostalo samo dvadeset i pet izvornih."
U istarskom gradiću Višnjanu kraj Poreča, individualni poljoprivrednik Aldo Štifanić počeo je borbu za spas istarskog goveda...

<previous::next>