
Naglasci
iz kritika
SPECIJALNE
CIPELE :: PARALELNI SLALOM :: SVJEDOČANSTVA DOMOVINSKOG
RATA
LJUDI S KRAJA STOLJEĆA :: RADIO RIJEKA - PRVIH PEDESET
GODINA
PRIMORSKE BAJKE I PRIPOVIJETKE :: BARBA RUDE :: JADRANSKE LEGENDE
WWW.OGURLIC.COM :: LJUDI NA PRIJELAZU STOLJEĆA :: RIJEČKE
VATRE :: RIJEKA U DOMOVINSKOM RATU
SPECIJALNE CIPELE
"Da je riječ o spretnom i nadarenom mladom pripovjedaču
(rođenom 1963. u Rijeci) postaje čitatelju jasno već nakon
desetak pročitanih stranica. Lakoća kojom naracija teče upravo
je zaćuđujuća u odnosu na poznati problem literarnih djelatnika,
osobito onih koji se prvi put knjigovno potvrđuju, mada na
to ponekad nisu imuni ni okušani bardovi naše književnosti,
kada je potrebno oživotvoriti efekt uvjerljiva i neokoštala
pripovijedanja... Upravo stoga bivamo osupnuti prvi prvom
susretu s Ogurlićevim romanom."
Milovan Tatarin, "Ususret novom
kroničaru" iz knjige "Polomljeno poetičko zrcalo",
SKUC Osijek 1991.
PARALELNI SLALOM
"Edija Jurkovića i Dragana Ogurlića uopće ne treba osobno
poznavati. O njima već kruže legende koje oni usrdno krijepe
proizvodeći nesagledive količine prelaznih književnih formi,
sprečavajući tako širu javnost da stekne bilo kakvu čvrstu
sliku o tim medijskim čarobnjacima."
Mate Bašić, Quorum, 1987.
"(...) u Ogurlićevu/Jurkovićevu slučaju, osim dalekih
iskustava nadrealista, vidljive su 'stilske vježbe' Daniila
Harmsa - no to ne znači da Ogurlić & Jurković robuju tom
kult-konceptu u većem dijelu najmlađe hrvatske proze. Jer
oni, štoviše, i parodiraju, parafraziraju i ponekad destruiraju
taj koncept harmsovštine, pa su ponekad na tragu persiflaže
borhezovštine"
Recenzija, dr. Milorad Stojević, 1988.
"Radi
se o jednom nesvakidašnjem događaju i nadasve neobičnom ekperimentu
od kojeg bi naša pedagoška znanost mogla imati velike koristi."
Irvin Lukežić, "Projekt Slalom", Val, 1988.
"Paralelni slalom" je zanimljiv projekt s mnoštvom
zabavnih priča, pjesama, dramoleta, koji će malokoga, u nakani
da se nasmije, ostaviti ozbiljnim."
Nikola Petković, Vecernji list, 11.12.1989.
"Da u nas postoji nagrada koja bi se dodjeljivala za
apsolutnu kult-knjigu godine, zacijelo bi ove godine pripala
dvojici Riječana, dovoljno odvažnih da se upuste u pustolovinu
istraživanja i metodološkog ukorjenjivanja naizgled nove književne
forme: pisanja na zadanu temu. (...) Citati "Paralelni
slalom" znači steći najbolji uvid što u stvaralaštvo
dvaju bardova, što u sam vrh književne današnjice i uopće."
Boris Perić, Polet 1989.
"Riječki književnici mlade generacije Edi Jurković i
Dragan Ogurlić odrekli su se honorara za knjigu "Paralelni
slalom" (usput, "planula" je za mjesec dana!)
u korist društveno vrijednih projekata. Honorar koji im je
trebao isplatiti Izdavački centar Rijeka prepustili su žiro-računima
za gradnju Jadranske auto-ceste, projekta za revitalizaciju
spomenika kulture na otocima i Fonda za smještaj donacije
riječkog slikara Romola Venuccija."
Večernji list, 1990.
"Mojoj želji da osobno prisustvujem jednoj "slalomskoj vožnji"
udovoljeno je u subotu, 25. lipnja 1988. godine. Tekst koji
sada slijedi autentički je zapisnik, zapravo neposredno
svjedočanstvo o nastajanju jedne, odnosno dviju paralelnih
priča. (...) Očito je da u postupku pisanja postoji stanovita
razina komuniciranja, možda neko uzajamno "uštimavanje"
unutrašnjeg ritma rada. Pričali su mi da su jednom pokušali
pisati, dakako, po prethodno dogovorenoj i obavljenoj
proceduri - nezavisno, Edi u Rijeci, Ogi u Zagrebu. I to nije
išlo. Obojica tvrde da to nema nikakvog smisla, osim što oni
sami tako i ništa ne mogu napisati, jer ne vide jedan drugoga
i nemaju osjećaj projekta. Dakle, ja upravo mislim da jedan
dio odgovora daje prethodna ilustracija. Postoji tu neka
uzajamnost - prožetost obojice autora. Ona je očigledno
stimulativna."
Dr. Miroslav Jilek, katedra za sociologiju Filozofskog
fakulteta u Zagrebu: "Kako nastaje Paralelni slalom", časopis
za književnost Rival br. 3-4, 1989.
Naratologija bi, napokon, morala pred sebe postaviti izazov da
odgovori na pitanje zašto "paralelni slalom", zašto Jurković i
Ogurlić pišu zajedno, zašto u "paralelnom slalomu" ne mogu
jedan bez drugoga, zašto po analogiji s lakanovskim zahtjevom
da Kanta treba čitati s De Sadeom, Jurkovića treba čitati s
Ogurlićem i obratno. U slučaju da na ova pitanja odgovori kako
je tu na djelu dosjetka, tada bi takav odgovor trebalo
prihvatiti. Međutim, trebalo bi u tom slučaju, kao uostalom i
kod svih izjava, prihvatiti da ta izjava ne govori samo o
"Paralelnom slalomu", nego i o onima koji je izriču.
Ivan Molek: "Zaplet, pripovjedna kompeticija i nečista
savjest naratologije", časopis za književnost Rival br. 3-4,
1989.
Nakon uvodnoga Mrkonjićeva teksta slijedi opsežan izbor Gorana
Rema iz korpusa hrvatskog intermedijalnog pjesništva, koji
zainteresiranu čitatelju omogućava podsjećanje na visoke
domete npr. Makovićeve ili Malešove poezije, a manje upućenima
otkriće (fascinantnih) ready-made uradaka npr. Borbena
Vladovića ili Ranka Igrića, odnosno uživanje u sjajnim
dosjetkama, među kojima se elaboriranošću posebno izdvaja
sonetna križaljka Luka Paljetka. Mora se pritom reći da Rem u
svom izboru ipak nedovoljno uvjerljivo, u rubrici
intermedijalnih prethodnika, propušta uvrstiti pjesništvo
zenitizma, a možda i Kamova (kad je već uvrstio Matoša,
Ujevića i Šimića), a začuđuje i i nedostatak reprezentativnog
intermedijalnog Paralelnog slaloma Ogurlića i Jurkovića, onog
u kojem legendarni strip-junaci Komandant Mark, Žalosna Sova,
Blaf i Flok susreću svoje kolege Velikog Bleka, Profesora
Okultisa i Rodija.
Damir Radić, "Antologijsko izdanje", Vijenac 25.07.2002.
Legitimna književna praksa ili drska krađa?
Možda nikada i ne bismo saznali da postoji još nečiji
"Paralelni slalom" da ja svakoga dana ne čitam "Glas Istre",
meni najdraže novine. A u dnu jedne lokalne stranice pronašao
sam vjesticu o tome da je u Bujama promocija tog "Paralelnog
slaloma" i da je knjiga nagrađena na natječaju. Mislio sam da
sanjam – bio je nemalo iznenađen riječki književnik i novinar
Dragan Ogurlić kad je u spomenutoj novini od 16. svibnja ove
godine naišao na kratku informaciju o predstavljanju knjige
autorica Snježane Pejović i Mirele Jovičić koja, neobične li
koincidencije, nosi isti naslov kao i knjiga riječkog
autorskog tandema Edi Jurković– Dragan Ogurlić. Da paradoks
bude veći, knjiga ovih autorica ove je godine nagrađena za
najbolje prozno djelo na natječaju "Laurus nobilis", što ga
raspisuje Pučko otvoreno učilište u Poreču. U posuđivanju
naslova knjige, ali i literarnom postupku što ga je prije više
od deset godina u hrvatskoj prozi inaugurirao riječki
spisateljski dvojac, ništa sporno nije vidjela ni ocjenjivačka
komisija, u kojoj su sjedili književni autoriteti poput Tonka
Maroevića, Julijane Matanović, Zvonimira Majdaka i Gorana
Kalogjere. U predgovoru knjizi nagrađenih autorica Maroević
čak i ne prikriva činjenicu da se radi o već ranije
iskorištenom naslovu.
Originalno i svježe ostvarenje
– Premda s literarno posuđenim naslovom (od suradničkog dvojca
Jurković-Ogurlić), zbirka kratkih proza "Paralelni slalom"
nametnula se na natječaju – u ozbiljnoj konkurenciji – kao
iznimno originalno i svježe ostvarenje, ističe Maroević,
dodajući da u vrijeme Janičina trijumfa nije sasvim
neočekivano da se korištenje istoimene šifre-pseudonima i u
književnosti pokazalo dobitnim. Jedan od članova žirija bio je
i Goran Kalogjera, sveučilišni profesor i povjesničar
književnosti, koji nam je kazao da je rukopis tandema
Pejović-Jovičić svojom kvalitetom izrazito iskočio u odnosu na
ostale tekstove pristigle na natječaj, što je u konačnici i
rezultiralo nagradom za najbolji prozni rad. Istaknuvši da se
u prvom redu vodio estetskim kriterijem, Kalogjera kaže da ni
trenutka nije pomislio na knjigu Ogurlića i Jurkovića, koja mu
je inače poznata. Dok se za Snježanu Pejović i Mirelu
Jovičić naslov "Paralelni slalom" doista pokazao kao dobitna
kombinacija, Jurkoviću i Ogurliću čitav je slučaj ostavio
gorak okus u ustima. – Zamisli da ja sada kažem: idem
napisati novu "Fijumanku"? Fućkaš Srećka Cuculića, jest da je
napisao "Fijumanku" na kojoj su se odgajale generacije, ali ja
ću sada napisati novu. "Skinut" ću broj poglavlja, zaplet, a
možda i cijelu radnju, objaviti i napisati "copyright". Možda
dobijem i kakvu nagradu, recimo u Makarskoj, gdje nikad nisu
čuli za izvornu "Fijumanku" – povlači zanimljivu paralelu
Ogurlić i nastavlja: – Ma, mogli bismo mi tu knjigu
autorica Pejović i Jovičić i dobrohotno shvatiti. Recimo, kao
"produžetak književne vrste", gdje bi se pod književnom vrstom
podrazumijevao projekt pisanja kratkih priča na zadani naslov.
Međutim, čudi me u postupku tih riječkih autorica, koje rade u
Istri, zbog čega su preuzele naslov?
Fakt star više od desetljeća
Naime, "Paralelni slalom" je književna činjenica od 1989.
godine, čak i ranije, od prvih priča objavljenih u "Republici"
i "Poletu". Naša knjiga poslužila je i kao predložak za dvije
predstave "Otvorene scene Belveder", koje su izvedene više od
stotinu puta, a nalazi se i na internetu. Matrijarhatski
rečeno, na "Slalomu" su se odgajale generacije. Znači, ako
govorimo o "Paralelnom slalomu" i njegovu postupku kao
književnom faktu starom više od desetljeća, o kojemu su pisali
i mnogi književni teoretičari, naprosto nam nije jasno iz čega
jedan Tonko Maroević izvlači zaključak da se u slučaju
"Paralelnog slaloma" autorica Pejović i Jovičić radi o
"iznimno originalnom i svježem ostvarenju". S pozicija
zagrebačkog autizma to sigurno i jest tako. Kad govorim o
zagrebačkom autizmu, ne mogu ne spomenuti Dražena Ilinčića u
nedavnoj "Pola ure kulture" gdje kao o svjetskom fenomenu u
desetominutnom prilogu razglaba slučaj školskog kolege i
pjesnika Mraovića koji je, zamislite, objavio knjigu naslova
priča koje nikada neće napisati. Vrlo originalno. U "Slalomu"
smo mi to, naime, objavili još 1989. godine, a drugi put i
1993. godine. Samo što to Ilinčić očito ne zna. Što nije bilo
u Zagrebu (ili nije išlo s Ilinčićem u razred) nije se, dakle,
ni dogodilo, smatra Ogurlić. Drugi dio riječkog autorskog
dvojca Edi Jurković kaže da je postupkom dviju autorica
iznenađen i uvrijeđen.
Drska krađa
– Razumljivo mi je da netko ima uzore, a poznati su mi i
postmodernistički postupci preuzimanja i citiranja tuđih
tekstova. Mogu shvatiti i to da se nekome svidjelo to što smo
radili Ogurlić i ja, pa čak i to da je netko preuzeo postupak
koji je relativno originalan. Međutim, ovo je po meni drska
krađa, jer su od nas preuzeti i naslov i postupak, a na kraju
je stavljen i "copyright". Najtragičnije je što su autorice za
to još dobile i nagradu. Budući da su si one uzele slobodu da
mogu krasti tuđe ideje, postupke i naslove, ja ću si uzeti tu
literarnu slobodu da ih imenima i prezimenima spomenem u nekoj
svojoj priči i tako im uzvratim udarac, najavljuje Jurković,
naglasivši da u pravnom smislu ne namjerava ništa poduzimati.
Ne videći ništa upitno u posudbi naslova i postupka za
svoju knjigu, Snježana Pejović i Mirela Jovičić ne skrivaju da
su im autori "Paralelnog slaloma" bili književni uzori, što
prema njihovim riječima, Jurkoviću i Ogurliću samo može
služiti na čast. – Nije mi jasno zašto se oko toga sad
pravi neki problem, pita se Jovičić. Mislim da nema govora ni
o kakvom plagijatu, jer u tom slučaju naša knjiga sigurno ne
bi prošla pored tolikih autoriteta. Knjiga "Paralelni slalom"
ostala nam je u lijepom sjećanju i jednostavno smo se odlučile
poigrati na sličan način. Osim toga, takav literarni postupak
nisu izmislili Jurković i Ogurlić, jer je on i od ranije
poznat u književnosti. Snježana Pejović smatra da osim
naslova i sličnog književnog postupka između ove dvije knjige
i nema previše dodirnih točaka – počevši od toga da su one
svoje priče na zadanu riječ pisale u 10 minuta, a ne kao
Ogurlić i Jurković u sat vremena, do toga da su naslovi i
tekstovi u njihovom "Paralelnom slalomu" ipak mnogo
jednostavniji i manje pretenciozni.
Bezrazložna panika
Preuzimanje naslova "Paralelni slalom" Pejović objašnjava
željom da se naznači usporedno nastajanje "četveroručno"
pisanih tekstova dviju autorica. Slažući se s time da se ne
radi o uobičajenoj praksi, Snježana Pejović smatra da u odnosu
na spomenuti riječki autorski dvojac nije počinjen nikakav
veliki grijeh i da je njihova panika stoga bezrazložna.
Kao povrijeđena strana u čitavom bi se slučaju mogao osjetiti
i Ljubomir Stefanović, urednik Izdavačkog centra Rijeka, u
čijoj je nakladi 1989. godine objavljeno prvo izdanje
Ogurlićeva i Jurkovićeva "Paralelnog slaloma". Postupak dviju
autorica Stefanović ocjenjuje neoubičajenim, ali, na žalost,
ne i usamljenim primjerom u polukaotičnom stanju hrvatskog
izdavaštva. Budući da naslov "Paralelni slalom" nije pravno
zaštićen, Stefanović smatra da bi autore u slučaju sudske
tužbe očekivao kompliciran i prilično neizvjestan pravni
postupak. – Ranije dok je postojala autorska agencija tako
nešto nije bilo moguće. Međutim, bez obzira na zakonsku
regulativu, u izdavaštvu postoje neka nepisana pravila i
uzance kojih se mora pridržavati svaki iole ozbiljan izdavač.
No, kako se kod nas već uvriježila "gusarska" praksa, nije
neobično da se ljudi ne pridržavaju normi. Zato je, po meni,
postupak dviju autorica iz Istre prije svega upitan s etičkog
aspekta, ističe Stefanović.
Legitimna praksa
Za razliku od toga književni teoretičar Aljoša Pužar smatra da
je pojava trećeg po redu "paralelnog slaloma" na hrvatskome
književnom tržištu zanimljivija teorijski nego li pravno ili
etički. – Kada bi, doduše, naziv "Paralelni slalom" bio
propisno zaštićen kod Zavoda za intelektualno vlasništvo, tada
bi i autorice istarskog "slaloma" bile prisiljene
(ne)simbolički "odriješiti kesu". Ipak, htjeli bismo se i u
tom slučaju nadati benevolentnosti duhovitog tandema
Jurković-Ogurlić! Ovdje se, mislim, ponajprije radi o
legitimnoj (post)postmodernoj umjetničkoj praksi preuzimanja
naslova i književnog postupka. Veza između djela-uzora i novog
djela nije se krila, dapače, jasno je navedena već u uvodnom
tekstu recenzenta dr.sc. Tonka Maroevića. Ukoliko su Jurković
i Ogurlić, i sami uspješni neoharmsovski nastavljači jedne
veoma jasne blagoeksperimentalne i crnohumorne tradicije
popularne kasnih osamdesetih i u riječkoj književnosti,
uspjeli svojim izdanjima inaugurirati čitav jedan žanr
književne "igre u parovima", tim bolje i tim zanimljivije za
našu literarnu scenicu. Osim toga, ostavimo li po strani
naslov i temeljni postupak, te se knjige izrazito poetički
razlikuju, te im slutimo posve drugačiju tržišnu sudbinu.
"Slalom" istarskih književnica (mogle su ga, s manje problema,
nazvati i "Paralelni veleslalom"!) mnogo je intimnije i
ćutilnije ispisan, neki su tekstovi tipološki bliskiji
pjesmama u prozi. Zato se eventualna optužba za plagijat u
onom temeljnom, pa i najvažnijem, književnom smislu pokazuje
neutemeljenom i nesvrhovitom. Na dovitljive autorice ne treba,
stoga, "osuti paljbu". Napokon – riječ je o slalomu, a ne o
biatlonu.
Nema pravne zaštite ideja
Podsjećajući da je "Paralelni slalom" kultna knjiga
konceptualne proze osamdesetih, zastupljena u antologijama
Quorumova, ali i Rivalova naraštaja, koja je bila svojevrsni
generacijski hit, književni kritičar Milan Zagorac izražava
čuđenje što žiri nagrade "Laurus nobilis", za razliku od
ostalih u fahu, nije doživio književni "deja vu". – Žiri
smatra djelo zacijelo inovativnim, originalnim, zanimljivim,
humorističnim, nadasve atraktivnim umjetničkim činom, očito
izbrisavši ideju o tome da takvo nešto već postoji. Ili
smatravši da to treba ponoviti jer bi se mogla izgubiti ideja
konceptualnosti, privijajući se, dakle, uz onu
narodnu/latinsku "ponavljanje je majka mudrosti". Ili,
eventualno želeći potvrditi ono o pisanju-palimpsestu, pisanju
po već zapisanom, možda se vodeći po nekoj postmodernističkoj
poetici gdje je svaki umjetnički čin dopušten. Pa bio on i
krađa. Zapravo, neke velike dvojbe nema. Autorice nisu ukrale
djelo, ukrale su tek ideju. Kako nikakve zaštite autorskog
prava na ovu ideju nema, nema ni pravnih konzekvenci. A kako
nema ni pravog tržišta, neće biti ni komercijalnih zvjezdanih
trenutaka. Tek je "Paralelni slalom" ponešto dobio. Tako je
nastala ova priča. A vuk (Ogurlić i Jurković) je sit, i ovce
(autorice) su i dalje na broju.
Kim CUCULIĆ, NOVI LIST-GLAS ISTRE "Legitimna književna
praksa ili drska krađa", 5.06.2002.
Književni postupak nazvan "paralelni slalom" Dragana Ogurlića
i Edija Jurkovića postaje tema doktorata kojeg o književnim
koautorstvima pripremaju Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen.
Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen iz Pule, životni i
književni partneri, došli su u Rijeku kako bi se iz prve ruke
upoznali s postupkom pisanja "Paralelnog slaloma" riječkog
literarnog tandema Dragan Ogurlić – Edi Jurković. Povod je taj
što Grgorinić i Rađen zajedno na američkom sveučilištu
pripremaju doktorat na temu književnog koautorstva. Kao
književnici Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen pišu isključivo
zajedno već više od dvanaest godina, od kojih su proteklih pet
proveli u SAD-u – u Los Angelesu na studiju kreativnog pisanja
te u Clevelandu na studiju književnosti. U Americi im je
nedavno objavljen roman "Mr. & Mrs. Hide" napisan na engleskom
jeziku, a u Hrvatskoj su izišle njihove knjige "Raj" i "Gdje
se noga spaja s drugom nogom". Uskoro iz tiska izlazi i
njihova zbirka priča "Utjeha južnih mora". Tijekom boravka u
Americi pokrenuli su i online književni časopis za književnu
kolaboraciju – http://www.admit2.net, a imaju i svoje osobne
stranice – http://tashogi.com/mainpage.htm. U svrhu
pisanja doktorske disertacije Dragan Ogurlić i Edi Jurković
demonstrirali su proces nastanka njihovih priča. Projekt
"Paralelni slalom" način je pisanja istovremenih, "paralelnih"
priča dvojice autora na zadanu temu, koja se odabire
specifičnim postupkom. Prvi je korak ispisivanje na papirićima
naslova potencijalnih priča. Autori boduju svaki naslov, a
zatim se sistemom slučajnog odabira iz kutije izvlače naslovi,
sve do zadnjeg koji onda postaje tema nove priče. Neki od
predloženih naslova ovoga su puta bili "Posljednje riječi
starog udbaša", "Francika Tuhtan na YouTubeu", "Dan kad sam
dobio otkaz", "Tajna krčkog mosta"... Naslovi koji otpadnu
kasnije se objavljuju na kraju knjige. Za osam godina, koliko
su zajednički radili na tom projektu, Ogurlić i Jurković
ispisali su više od stotinu paralelnih priča. Iz toga su
proizašle i dvije knjige: "Paralelni slalom" (ICR, 1989.) i
"Najljepše priče – Paralelni slalom 2" (Tiskara Rijeka,
1993.). Priče iz tih knjiga još su napisane pisaćim
strojem, a za nedavnog susreta upriličenog u povodu spomenutog
doktorata, Ogurlić i Jurković sjeli su svaki za svoj laptop i
zadali si rok od 45 minuta za pisanje nove priče. Tko zna,
možda je ovo početak "Paralelnog slaloma 3"...
Kim Cuculić, "Književnost kao prostor dijaloga", Novi
list-Glas Istre, Mediteran 24.04.2009.
SVJEDOČANSTVA DOMOVINSKOG RATA
"Mladi riječki novinar i književnik Dragan Ogurlić počeo
je 27. lipnja 1991. godine voditi dnevnik. Toga je dana JNA
napala Sloveniju. Događaji su se munjevito odvijali i ubrzo
se rat proširio i na Hrvatsku. Znajući da je novinaru prvenstveni
zadatak da se o zbivanjima o kojima piše informira na njihovu
izvorištu, Ogurlić je uzeo svoj telefaks i pisaći stroj i
krenuo na dugotrajno i daleko putovanje po hrvatskim bojištima.
(...) Njegove zabilješke su viđenje hrvatske ratne zbilje
očima novinskog izvjestitelja koji se nemalo puta našao u
opasnim situacijama. Svaka zabilješka je mala priča za sebe..."
Damir Agičić, "Riječ kao oružje", Nova
Matica 1992.
LJUDI S KRAJA STOLJEĆA
"Radoznalost koja je autore tjerala naprijed, iz teksta
u tekst, od fotografije do fotografije, napravila je sjajnu
knjigu, ocrtala živote naših suvremenika, pohranila ih na
svoje stranice i otrgnula ih iz ralja onog tužnog trena kada
novinska stranica zgužvana završi svoj krijesnički život.
"Ljudi s kraja stoljeća" zaživjeli su u ovoj knjizi
Dragana Ogurlića i Silvana Ježine pokazavši svu smislenost
svoga novinarskog rada. On, taj rad, ostaje živjeti i postaje
dijelom života sama. Ima smisla, poručuje ova knjiga, ima
smisla kao da govori, i ostaje i sama čekati završetak stoljeća
u kojega se kraj tako dobrohotno smjestila."
Roman Latković, "Sjajan podsjetnik na očito", Novi
list 28.06.1995.
"Dragan Ogurlić se i ovom knjigom iskazuje kao pisac
koji interferira novinarski i književni diskurs. Potpomognuta
odličnim fotografijama Silvana Ježine, koji upotpunjavaju
živopisnost knjige, ta je zbirka sigurno jedna od najzanimljivijih
novijih publicističkih izdanja u Hrvatskoj. Ukratko - knjiga
o ljudima koji žive s guštom i koja se čita s guštom."
Željko Valentić, "Neobični obični ljudi", Večernji
list 25.08.1995.
RADIO RIJEKA - PRVIH PEDESET GODINA
"I zbog historiografskih i zbog kulturoloških potreba
ovoga grada, kao i zbog uloge lokalnog radija u svakodnevnom
životu građana, ne samo Rijeke, ova monografija u svakom je
slučaju nešto što su i institucija Radio Rijeke i njeni bivši
i sadašnji djelatnici, a napose njeni slušatelji - zaslužili.
Međutim, i uz najdobrohotnije prihvaćanje ove knjige, cijeneći
najbitnijom samu činjenicu da se takvo izdanje uopće pojavilo,
mora se primijetiti da ova monografija nije u potpunosti uspjela
izbjećo zamkama podilaženja aktualnoj dnevnoj politici, niti
postići objektivnost koja bi bila potrebna, ne u procjeni,
već u golom iznošenju činjenica iz razdoblja novije povijesti."
Nadja Mifka-Profozić, "Vodič radio valovima",
Novi list 12.01.1996.
PRIMORSKE BAJKE I PRIPOVIJETKE
"Primorske bajke i pripovijetke" Dragana Ogurlića
zapisi su trajne vrijednosti. To su kazivanja nastala kroz
stoljeća u puku ovoga kraja, sličice izdvojene kao minijature
iz jedne cjeline koja predstavlja Primorje, otoke, Istru i
Gorski kotar. Zapisi su to običaja, navika i mentaliteta običnog,
priprostog, samozatajnog, vedrog čovjeka, izraslog iz svoje
okoline i ugrađenog u nju.
Ogurlić pripovijeda bajkovitim jezikom, služi se naracijom
i dijalogom i vješto vodi zaplet. Dijalozi su živi, vrcavi,
a priče dovoljno kratke da u trenutku zaokupe čitaoca i plijene
njegovu pozornost do kraja. Autor se trudio da sačuva izvorni
jezik, pa se služi dijalektom kraja u kojem je priča nastala.
Ova knjiga pripovijesti ima bogatu dokumentiranu podlogu.
Autor je koristio različite izvore od pučkih pripovjedača,
povjesničara i arheologa, do crkvenih i znanstvenih knjižica
i arhiva. Knjiga sadrži i opsežan popis znanstvenom akribijom
uređene literature koju je autor koristio u svojem književno-teorijskom
razvrstavanju prikupljenog materijala i njegovoj stručnoj
obradi. Ogurlić koristi niz znanstvenih i stručnih djela prema
kojima usklađuje jezik, običaje i zemljopisna obilježja.
Sve su priče ilustrirane. Ivan Mišković je vještom rukom crtača
i nenametljivim koloritom odrazio zbivanja priča i tehnikom
karikaturiste dočarao jednostavnost poimanja i šaljivost sadržaja.
Ova će knjiga biti zanimljivo štivo i onim starijima i mladima
i zasigurno će naći put do srca čitalaca."
Dr. Katica Ivanišević, "Zapisi običaja", Novi
list 13.01.1997.
"Posao prikupljača, izbornika, prerađivača i priređivača
Ogurlić je obavio na samosvojan i originalan način konzultirajući
sve dostupne izvore; pučke pripovjedače, povjesničare, arheologe
te crkvene i znanstvene arhive priredivši svima koji su ovu
knjigu čitali pravu literarnu poslasticu. Ova raskošna, tvrdo
ukoričena "slastica", ne priznaje dobne granice
čitatelja: jednakim intenzitetom, znatiželjom i oduševljenjem
čitaju je djeca, studenti i "ozbiljni ljudi".
Ove izabrane primorske bajke i pripovijetke su toliko tople,
ljudske i pravične da suvremenog čitatelja htio on ili ne
htio svojim nenametljivim porukama oplemenjuju. To je jedna
dimenzija knjige - druga je njezin zabavni karakter jer se
svaka priča, bajka, legenda i anegdota čita u jednom dahu,
dovoljno je kratka ili duga da zaokupi svu pažnju čitatelja;
treća, znanstvena dimenzija - ukazivanje na postojanje usmene,
narodne predaje u našem Primorju i briga i očuvanje našega
kulturološko-književnog nasljeđa od zaborava. Četvrta je dimenzija
znakovita: populariziranje ovakvog tipa literature te stvaranje
"novih čitatelja", a peta dimenzija, ona vizualna
izuzetno je značajna budući da živimo u vremenu sveopće vizualizacije
- likovnu i tehničku opremu knjige napravio je izvrsni riječki
karikaturist i dizajner Ivan Mišković. Mišković je ilustrirao
svaku pojedinu priču tako da su "Primorske bajke i pripovijetke"
pravi dokaz međusobnog prožimanja suvremenog crtačkog izražaja
i literarnog naslijeđa."
Kristina Vučemil, "Mudrost primorske pripovjedne baštine",
Dnevnik, 24.01.1997.
"Riječki novinar i književnik Dragan Ogurlić u proteklih
je desetak godina uspijevao objaviti otprilike knjigu godišnje,
bilo književnu, bilo publicističku. Posljednji njegov projekt
"Primorske bajke i pripovijetke", koji je priredio
s vrhunskim riječkim crtačem Ivanom Miškovićem, a tiskao kod
izdavačke kuće "Adamić", zahvalno podr(a)žava njegov
književni i publicistički nerv i talent, a tu se ogleda i
kao vrstan antologičar i "adaptator" narodnih priča
Hrvatskog primorja. Sve priče (...) imaju zajedničku osobinu
u težnji ka svojevrsnoj "filmičnosti" pripovijedanja,
brzom proznom kadriranju, sve do nepatetične poante,
Ogurlić podržava naraciju kojoj je "stezanje" čitateljeva
daha temeljna pripovjedačka taktika, ali i strategija. U tom
je cilju naracija brza, efektna, zabavna, čak i kada ima potencijalno
moralističku motiviku."
Željko Valentić, "Škrinjica primorskog pripovjedačkog
blaga", Večernji list, 21/22.06.1998.
BARBA RUDE
"Nedvojbeno je ipak da je u jednom zabava na način "Barba
Rude" ostala u prednosti. U doba posvemašnje industrijalizacije
i njezinih instant proizvoda, pa i industrijalizacije zabave,
priča o "ludim noćima" na brodu u riječkoj luci
zrači u međuvremenu nečim tako zagubljenim i zaboravljenim
kao što je neposrednost, šarm ničim zamjenjiva "domaćeg
proizvoda", "ručnog rada". Zapravo, onim nenadomjestivim
sastojkom koji se negdje naziva "human touch". Postali
smo otuđeniji, namrgođeniji, stalno nam nedostaje vremena.
A čini se da je upravo "Barba Rude" nudio zabavu
"s dušom", nefingiranu, doista "integralnu"
zabavu, te da je upravo ta "duša" ono najvrednije
na što se misli kada se govori o zabavi na brodu i u nekadašnjoj
Rijeci.
U to ime priču o neobičnom morskom veteranu, koji se tako
dugo othrvavao konačnom otplovljenju u sjećanja, valja zasigurno
oživljavati. Pa makar i uz ponešto svjesnog posipanja prašinom
nostalgičnog, mitskog, kao što to čini Dragan Ogurlić."
Velid Đekić, "Začudno brodsko 'vježbanje života'",
Novi list "Mediteran" 17.01.1999.
"Što znači pojava broda, "integralnog striptiza"
i potreba za noćnim životom uopće u toj zbilji? Na što nas
upućuju činjenice da je Opatija u isto vrijeme imala, primjerice,
Festival opere... da su se u riječkoj Guvernerovoj palači
svakodnevno održavali koncerti, da su Riječanima za izlaske
stajali na raspolaganju legendarni noćni bar "Plavi podrum",
Klub kulturnih radnika, bezbrojne kavane, klasične plesne
sale i terase...? Je li u pitanju nemirenje Riječana s duhovnim
siromaštvom i rigidnom stvarnosti u kojoj je Rijeka od 1945.
živjela? (...) Ogurlićeva foto-monografija doista otvara tisuće
pitanja u stvarnosti u kojoj smo dugo živjeli..."
Ivica Župan, "Brod kao 'integralni striptease'",
Vijenac 25.03.1999.
JADRANSKE LEGENDE
"Svojevrsno fikcionalno putovanje pripovjednim krajolikom hrvatske usmene književnosti Ogurlić počinje na istarskom poluotoku, da bi ga nakon zaustavljanja na pojedinim zemljopisnim točkama Kvarnera, Primorja, Dalmacije i hrvatskih otoka završio u Boki kotorskoj. Ogurlić se u iznošenju i interpretaciji poznate građe poslužio zanimljivim spojem "fictiona" i "factiona", što i u ovom slučaju priziva dobri borgesovski duh.
Osnovna je vrijednost ove knjige u tome što su u njoj na jednome mjestu prikupljene najpoznatije predaje i legende istočnoga dijela Jadrana. No, "Jadranske legende" mogu se čitati i kao neka vrsta zabavno-popularnog "udžbenika" hrvatske povijesti ili alternativnog turističkog vodiča Jadranom."
Kim Cuculić, "Vodič pripovjednom baštinom Jadrana", Novi list 14.04.2001.
"Uopće, legendama sam nastojao dati, koliko je moguće, utemeljen povijesni, zemljopisni, etnološki i socijalni okvir. Da bih priču postavio u okvire njena nastajanja, služio sam se svim dostupnim izvorima, od inkunabula do Interneta. Zato sam nakon svega vrlo sklon terminu "utemeljene legende". Znači, gotovo da prstom možeš gdje se događaju, na kojem mjestu, na kojoj stijeni. I naravno, da postoji jasan okvir iz kojega se rađaju na ovoj našoj grudi."
Dragan Ogurlić, "Labirintima usmene književnosti Jadrana", Jutarnji list 12.05.2001.
"Pred nama je proširena verzija legendi, bajki, pripovijetki, dakle ne više samo s Primorja, već cjelokupne Jadranske obale, pa otud i naslov - "Jadranske legende". Našem čitatelju najzanimljivije su priče od Paga do Kornata..."
Goran Bujić, "Knjiga na dar", Zadarski list 15.05.2001.
"Riječki autori srednje generacije ostavljaju snažan trag u
riječkoj i hrvatskoj javnosti od sredine osamdesetih...
Jezgrovitost i jasnoća Ogurlićeve rečenice te Miškovićev
smisao za čistoću i dinamiku kadra sjajno se nadopunjuju i u
"Jadranskim legendama". Kao i "Primorske bajke", tako su i
"Legende" doživjele jezični i stilski "remake" prispodobiv
pažnji suvremena čitatelja. 64 jadranske legende "mjestom
zbivanja" protežu se od Savudrije do Boke, a Mišković ih je
oplemenio ilustracijama. Svoju duhovitost Ogurlić je iskazao
antologičarskom dosjetkom, uvrštavanje legende o "ukazanju
druga Tita u Novigradu". Ove bi legende mogle poslužiti i
turističkim kreativcima za ono što nazivamo oplemenjivanjem
ponude. No to je već manje Ogurlićeva i Miškovićeva briga. A i
ne uklapa se u učestale naše legende s drvenim čapljama i
hamburgerima..."
Večernji list, "I Karolina, i Dioklecijan i Tito...",
29.06.2001.
Knjiga "Jadranske legende", riječkih autora Dragana Ogurlića i
Ivana Miškovića, bit će predstavljena na ovogodišnjem
Međunarodnom sajmu knjige u Leipzigu, što se održava od 21. do
24. ožujka. Nastup Hrvatske na sajmu izložbenog karaktera
organiziraju Hrvatski neovisni nakladnici, a knjige je odabrao
selektorski tim na čelu s Brankom Malešom, koji je imenovalo
Vijeće za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture RH. Od
svih predloženih izdanja Izdavačke kuće "Adamić" iz Rijeke
odabrane su "Jadranske legende", u kojima je Dragan Ogurlić
prikupio oko šezdeset legendi vezanih uz lokalitete od Cipara
u Istri do Boke kotorske. Tekstualni dio knjige prati
četrdesetak ilustracija Ivana Miškovića.
K. Cuculić, Novi list 26.02.2002.
WWW.OGURLIC.COM
"Knjigu 'Jadranske legende' prate i bogata bibliografija naslova o hrvatskoj narodnoj baštini te web-adrese koje se bave tom problematikom. Ogurlić je predstavio i svoju web-stranicu na adresi http://www.ogurlic.com, kojom je postao prvi riječki pisac s osobnom stranicom na Internetu."
Kim Cuculić, "Jadranske legende od Savudrije do Boke kotorske", Glas Istre 17.04.2001.
"Prema raspoloživim podacima radi se o prvim osobnim stranicama jednog književnika i novinara iz Rijeke. Kada je riječ o "običnom" novinaru, a ne onom koji se bavi isključivo IT novinarstvom, možda su to prve ozbiljne "novinarske" www stranice i u okvirima RH."
Vladimir Mrvoš, "Dragan Ogurlić", Novi list 3.06.2001.
LJUDI NA PRIJELAZU STOLJEĆA
"Ogurlićev izbor izbor sugovornika vrlo je šarolik, na prvi pogled vrlo eklektičan: od akademika do čipkarice, od umjetnika do svećenika, od vozača do pilota... Oni su, dakle, različite dobi, životnih nazora, obrazovanja, sklonosti, umijeća, hobija, generacija, jezika i, naravno, spolova. No ono što ih ujedinjuje i povezuje u logičku knjišku cjelinu jest njihova posebnost, jedinstvenost. Bez obzira na sve razlike, njihova prepoznatljivost je u tome što su do kraja posvećeni svome poslu, svome životnom putu i sudbini gotovo do fanatizma. Oni su opsjednuti svojim idejama vodiljama koje njihove životopise pretvaraju u fantastičnu literaturu u kojoj osobe iz svakidašnjeg života postaju knjiški likovima. Heroji iz dnevnog tiska povezani koricama knjige preobrazili su se u glavne junake jedne priče.
Sam autor, osim naravno njihovog izbora, u tome im je pomogao svojom vještinom. Naime, njegovi su uvodi i objašnjenja minimalni, njegovi se likovi sami predstavljaju, dok su pitanja koja im postavlja škrta riječima, a bogata informacijama. Ona su siguran trag kojim sugovornik kreće, a ispovijed koja slijedi za svakog je čitatelja poslastica. Ogurlić nije upao u zamku autorskog nadmetanja i mudrovanja o materiji o kojoj je riječ, već mu je intencija prava novinarska: otkriti čitatelju svog sugovornika u pravom svjetlu i s punom pažnjom, odričući se piščevog samodopadnog ja. Ta novinarski minimalizam i skromnost vratili su mu se literarnim uspjehom, jer je stvorio zbirku priča i likova koju bi malo koji "pravi" književnik mogao izmaštati."
Branko Mijić, "Fantastična biblioteka misionara dobra", Novi list "Mediteran" 28.10.2001.
RIJEČKE VATRE
Pred nama je jedna od onih lijepih, neobičnih i nužnih
knjiga kako bismo doista mogli shvatiti svu povijesnu
složenost zbivanja na prostoru grada Rijeke. Ozbiljna
povijest prvo se bavi političkim zbivanjima, potom se
analizira ekonomska struktura društva, a na kraju dolazi
svakodnevni život. Nakon stoljeća bavljenja političkim i
vojnim zbivanjima suvremena povijest sve je više zabavljena
svakodnevicom naših predaka. Ova knjiga značajan je doprinos
na prostoru "male povijesti", u specifičnom segmentu
vatrogastva. Statut grada Rijeke iz 1530. godine, govori
nam dosta o "mračnom srednjem vijeku", koji je bio mračan u
prvom redu zato što nije bilo odgovarajuće rasvjete. Između
ostalog, zabranjuje se noćno kretanje po gradu bez svjetla,
a poslije zvona koje je označavalo zatvaranje gradskih
vratiju. Upravo "gradsko" zvono, jedno od tri na Gradskom
tornju, označavalo je i čas za okupljanje gradskih
vijećnika, ali i pojavu vatre. Drugo znatno manje,
označavalo je slobodan pristup Zelenom (danas Koblerovom)
trgu za prodavače, a treće, koje se kasnije zvalo
"patricijsko" oglašavalo se kad bi umro neko od riječkih
patricija – pripadnika gradskog plemstva. U tom "mračnom
srednjem vijeku" noću su gorjele samo dvije baklje na
Gradskom tornju, no ipak je bio jak strah od požara. Članak
33. Statuta iz 1530. kaže: "Naređujemo da se svaka
osoba, koja zlobno i smišljeno podmetne ili ubaci vatru u
neku kuću u gradu Rijeci, spali na lomači, tako da potpuno
umre..."
Prvi u Hrvatskoj
Najveći požar u tom razdoblju ipak se nije zbio u gradu, već u
franjevačkom samostanu na Trsatu. Sjećanjena taj događaj
sačuvano je u knjizi Franje Glavinića "Historia Tersattana" iz
1648., u kojoj se detaljno opisuje kako je 5. ožujka 1629.
godine izgorio samostan zbog pijanih drvodjelaca i bure, no
kako je ta nesreća ipak bila uvod u veliku obnovu kompleksa,
pa Glavinić citira sv. Augustina: "Bog je prosudio da je bolje
od zla činiti dobro negoli dopustiti da ne bude nikakvih
zala". Direktan povod za utemeljenje prve vatrogasne
postrojbe u Hrvatskoj bio je veliki požar mlina u Žaklju, na
Rječini. Što se tiče mlinova, dva najpoznatija u Hrvatskoj
sredinom XIX. stoljeća bili su riječka – onaj u Podbadnju i
onaj u Žaklju. Taj u Žaklju bio je prvi parni mlin u državi,
podignut 1853., potom slijede mlin u Varaždinu 1860., te u
Zagrebu 1862. godine. Požar u mlinu u Žaklju izbio je 11.
ožujka 1862. uvečer i posve je uništio osam od deset zgrada,
te veliku količinu žita. Tako je 26. siječnja 1863. godine
donesena odluka o osnivanju Gradskog Vatrogasnog zbora s 32
vatrogasca. Prvo sjedište bilo im je u prizemlju Adamićevog
kazališta (na prostoru današnje Gradske knjižnice). Godinu
dana kasnije u Varaždinu je osnovan 'Prvi hrvatski dobrovoljni
vatrogasni zbor", za koji se dugo vjerovalo da je najstariji u
Hrvatskoj. Riječko dobrovoljno vatrogasno društvo utemeljeno
je pak 1873. godine, a zapovjednik je bio barun Šimun
Vranyczany. Od važnijih datuma može se spomenuti da je
1882. godine objavljen "Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce",
prva vatrogasna knjiga na hrvatskom jeziku, koju je napisao
Gjuro Deželić stariji. Godine 1892. u Rijeci je pokrenut
"Vatrogasac", prvi vatrogasni časopis. Urednik je bio Vaclav
Mayer, vođa vatrogasaca u Ljuštionici riže, inače čovjek koji
je 1899. bio utemeljitelj Dobrovoljnog vatrogasnog društva
Sušak. Godine 1898. Deželić je spjevao i vatrogasnu himnu koju
je uglazbio ugledni Ivan Zajc. Na današnju lokaciju
riječki vatrogasci su prešli u razdoblju od 1920. do 1922.
godine. Suvremeni ustroj nastaje od 1947. godine, a brigu o
vatrogastvu preuzelo je Ministarstvo unutarnjih poslova.
Zapovjednik je od 1946. do 1962. godine bio Božo Felker.
Godine 1975. napravljen je Vatrogasni dom na Vežici za potrebe
DVD-a "Sušak". Preustrojem 2000. godine jedinica je izašla
iz Ministarstva unutarnjih poslova i vraćena je pod Grad
Rijeku.
Za ljubitelje riječke prošlosti
Ovo je sažeti sadržaj knjige, koja je napravljena s puno
ljubavi za detalje, uz dobar odabir fotografija i spretno
likovno oblikovanje, što je zasluga dizajnera Ivice Oreba.
Dragan Ogurlić pak, dijelom je sam obavio arhivska
istraživanja, a dijelom se oslonio na Borisa Zakošeka i Nenada
Labusa. Zahvaljujući tome došlo se do dosta novih podataka i
sjajno je iskorištena prilika za cjelovitu obradu za grad, pa
i za državu, zanimljive teme. Dragan Ogurlić, urednik u
"Novome listu" i autor dvanaest knjiga, vjerojatno je bio
najbolja osoba za realizaciju ovakve knjige, jer uz
esejiziranost svojih tekstova nosi u sebi i onu nužnu ljubav
prema gradu koja ga pokreće od projekta do projekta. Sam kraj
ove knjige, u kojem se navode veliki požari od 1970. godine do
danas, istodobno je i prolog za njegov ambiciozan projekt,
znakovitog imena, "Riječke katastrofe". Ukratko, lijepa knjiga
puna poluzaboravljenih podataka koja je pokazala da su riječki
vatrogasci, osim svoje hvalevrijedne djelatnosti, pokazali i
osjećaj za razumijevanje kontinuiteta, u Rijeci na žalost,
često zanemaren. Ovo je knjiga koju ljubitelji prošlosti
Rijeke moraju imati...
Igor Žic, "Cjelovita obrada "male" teme riječke
povijesti", Novi list, Mediteran, 12.09.2004.
RIJEKA U DOMOVINSKOM RATU
Obimna monografija "Rijeka u Domovinskom ratu" pisca Dragana
Ogurlića (Primorci, Boduli i Gorani na ličkom bojištu
1991.-1995.). Knjiga ima 552 str, više od 600 fotografija,
dokumenata i karata, u 24 poglavlja predstavlja deset
brigada te ostalih postrojbi s područja Primorsko-goranske
županije. Pročitajte osvrt jednog riječkog branitelja nakon
čitanja knjige: Knjiga je odlično napisana, 550
stranica,obrađeni svi aspekti od početka organiziranja MUP-a i
ZNG-a pa do operacija u BIH-a krajem 95. Opisan je uvod u
ljeto 91, pa onda osnivanje i ratni put specijalaca MUP-a, 111
br. Hv-a, Krčka bojna 111.br., 29.dragovoljačka satnija
"Sv.Juraj", TO i NZ, 128.br., 203. br PZO, Centar za
obaviješćivanje 985, pa onda kako su tekli pregovori sa Čadom,
Riječki Crveni križ, 155.br. crikvenička, 138.br. goranska,
118.br. HV, 9. gardijaska brigada HV "Vukovi", 71.VP-a, 8. DP.
Obrađene su teme i o crkvi u vojsci, 305. logističkoj bazi,
133. Otočkoj te o Riječanima na Dubrovačkom ratištu i
kompletan popis poginulih. Na 20 stranica obrađen je Sanitet
od početka pa do iza Oluje. Monografija je napisana kroz
razgovore sa sudionicima iz svih postrojbi, o svim događajima
koji su relevantni za dotičnu postrojbu. Od poraza i pogibija
pa do pobjeda. Jedan ogroman projekt koji je pisac radio
nekoliko godina i intervjuirao stotine ljudi i sakupio more
fotografija. Doprinos, veliki doprinos objektivnom
sagledavanju onog vremena na prostoru Rijeke. Posebnu težinu
čini predgvor stožernog generala u miru Antuna Tusa koji je
napisao: "Posebno je dojmljivo opisano ratno djelovanje
riječkih i primorskih brigada i bojni HV-a i specijalnih
postrojbi MUP-a na svojoj ličkoj bojišnici i završnim
operacijama. Autor ne prikriva niti uljepšava ratna zbivanja i
to je vrijednost ove knjige. Najveća dilema ratne Rijeke 1991.
godine: zauzimanje skladišta oružja ili odlazak JNA sa svom
borbenom tehnikom, naoružanjem i municijom, ostati će i
nadalje sporna dilema jer je i ova knjiga nije mogla
rasvjetliti." Preporučamo.
Portal: Domovinski rat Online, 5.07.2008.
Ne želimo da nam sud i sudstvo određuje kakav je bio
Domovinski rat naglasio je Rabar, zaključivši da niti jedna
sloboda ne dolazi na pijatu, pa ni 111. brigada nije išla
čuvati položaje nego se išla boriti po čitavoj Hrvatskoj.
Knjiga o Rijeci u Domovinskom ratu, prepuna dokumenata,
fotografija i izjava učesnika izvanredan je doprinos
spoznavanju istine o Domovinskom ratu i odličan je dar svakome
tko želi doznati kako su Riječani i Primorci branili Domovinu,
kazao je Rabar.
Sergio Rabar, brig. general u mirovini, Novi list,
4.07.2008.
Domovinskom ratu u pravilu se progovara uoči neke obljetnice,
poput ove 13. godišnjice od oslobodilačke operacije "Oluja",
koju slavimo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, ili pak
kada neki od preostalih branitelja tragično skonča. I,
naravno, uoči svakih izbora kada se, redom i bezrezervno, svi
političari na juriš svrstavaju u prve borbene redove
obećavajući nekadašnjim braniteljima brda i doline, od kojih
na kraju preostane tek barica gorkih suza sudbine. O
Domovinskom ratu do sada su uglavnom u biografskom obliku
progovarali znani i anonimni njegovi sudionici, no njihova su
ukoričena sjećanja u pravilu, koliko god bila autentična,
manje ili više subjektivna, dakle opterećena osobnim pogledom
na vlastitu ulogu koja se nerijetko nekritički veličala.
Također, nitko se nikada nije prihvatio one teže uloge
rekonstrukcije početaka nastajanja Hrvatske vojske, njezinog
ustroja, postrojbi, njihovog ratnog puta i pojedinaca,
zapovjednika i običnih vojnika, koji su obilježili to
razdoblje od 1991. do 1995. godine. Stoga je knjiga Dragana
Ogurlića "Rijeka u Domovinskom ratu" jedan od prvih takvih
pokušaja sustavnog, na dokumentima, činjenicama i
svjedočanstvima utemeljenog pokušaja interpretacije naše
novije povijesti. Izdavački je to pothvat iza kojega je stao
Grad Rijeka, iako tematika i sadržaj nadilaze ne samo gradske
već i županijske granice, baš kao što one nisu postojale kada
se branila Hrvatska.
Sugrađani na ratištu
Ipak, prvenstveno je to priča o Rijeci, gradu koji nije bio
izravno izložen neprijateljskim razaranjima, ali čiji su se
građani borili diljem Hrvatske i koji je bio jedno od
stožernih mjesta zbrinjavanja izbjeglica i ranjenika. Dragan
Ogurlić kao ratni reporter "Novog lista" izvještavao je gotovo
sa svih bojišta od istočne Slavonije do Dubrovnika, a najviše
iz Like, te je tamo susretao brojne svoje sugrađane, Primorce,
Gorane, Istrane, Bodule, Ličane... koji su postali glavni
likovi ove njegove knjige. Već za svoja "Svjedočanstva
Domovinskog rata 91/92. – dnevnik reportera" nagrađen je
"Zlatnim perom" Društva novinara Hrvatske, a ovo mu je
simbolički trinaesta autorska knjiga objavljena uoči trinaeste
godišnjice "Oluje". No, koliko god Ogurlić vladao
tematikom, koliko god je dugo i predano proučavao i
istraživao, ove knjige ne bi bilo bez onih koji se s pravom
trebaju smatrati njezinim suautorima, brojnih fotoreportera,
uglavnom profesionalaca Novog lista, ali i onih amatera koji
su svojim priručnim kamerama neposredno svjedočili ratnim
danima. Za reprezentativni izgled knjige zaslužan je svojim
likovnim oblikovanjem Ivica Oreb, ali i izdavač, Grad Rijeka,
koji je tako na pravi način postigao svoj cilj da "Rijeka i
riječka regija u Domovinskom ratu više nisu neispričana
priča", kao što u predgovoru kaže gradonačelnik Vojko
Obersnel. – Ova knjiga na pregledan, dokumentiran i
zanimljiv način, riječju autora i brojnih sugovornika, većinom
ratnih zapovjednika i vodećih ljudi Rijeke 1991. godine vjerno
prikazuje stanje u ratnoj Rijeci i težišno najbližoj ličkoj
bojišnici, kaže u uvodnoj riječi jedan od sudionika
Domovinskog rata iz ovoga kraja, Bribirac, nekadašnji načelnik
Glavnog stožera OS RH, stožerni general HV-a u mirovini Anton
Tus. Osim što "Rijeka u Domovinskom ratu" od zaborava čuva
zapise, sjećanja, zapažanja i ocjene autora i njegovih
sugovornika i suradnika u konzultantskom timu o najznačajnijem
razdoblju suvremene povijesti Hrvatske, Tus napominje da je
knjiga "većim dijelom zasnovana na do sada nekorištenim vojnim
dokumentima, nepoznatim široj javnosti, koji pružaju sliku
posebnosti i velike uključenosti Rijeke i Hrvatskog primorja u
pravodobne obrambene pripreme".
Emotivni naboj
Rekonstruiranje zbivanja i političkih okolnosti koja su
prethodila Domovinskom ratu, kao i formiranje prvih postrojbi,
na temelju svjedoka iznutra, stručnih konzultanata knjige, kao
i vojne karte najvažnijih operacija brigadira Stanislava
Linića, uz onaj emotivni naboj evociranja uspomena,
najvredniji su temelji Ogurlićeve knjige. Osim što je otvorio
niz arhiva, od onog Muzeja grada Rijeke, preko onih pojedinih
postrojbi do novinarskog Novog lista, Ogurlić je učinio i
pionirski posao napravivši prvi jedinstveni popis svih 230
poginulih branitelja, postrojbi u kojima su bili, mjesta
prebivališta, godine rođenja, te datuma i mjesta pogibije
oslonivši se na evidenciju Ministarstva obrane i sve ostale
dostupne službene evidencije poginulih hrvatskih branitelja i
policajaca, nadopunivši ih i poginulima koji službeno nemaju
taj status ili je u tijeku dokazni postupak. Iz evidencije te
knjige mrtvih vidi se sva tragedija sudbina onih koji su
ratovali za Hrvatsku ostavivši svoje živote daleko od svojih
domova ili na pragu rodne kuće. Da bi zaokružio i
upotpunio ratnu sliku, Ogurlić nije pisao samo o hrvatskim
vojnicima i policajcima, već i o svima onima bez kojih obrana
ne bi bila moguća. Stoga je pojedina poglavlja posvetio i
Teritorijalnoj obrani i narodnoj zaštiti, Centru za
obavješćivanje, liječnicima i medicinarima, Crvenom križu,
duhovnoj pastvi HV-a, ali i pismima, crtežima i čestitkama
koje su djeca slala gardistima na prvu crtu bojišnice. I to se
poglavlje s pravom zove Olovka piše srcem.
Dragocjeno štivo svim sudionicima
Naravno, neće svi akteri Domovinskog rata biti zadovoljni
zastupljenošću, pojedinim ocjenama i stavovima iznesenim u
knjizi, niti ona pretendira dati neku definitivnu ocjenu svih
pojedinih zbivanja. Jedna od tema koja će sigurno otvoriti
stare i pobuditi nove rasprave, a koju spominje i Anton Tus,
odnosi se na najveću ratnu dilemu Rijeke 1991. godine: je li
trebalo dopustiti miran odlazak JNA iz grada sa svim
naoružanjem i tehnikom ili pak vojno osvojiti kasarne i
skladišta te dobro naoružati Hrvatsku vojsku. Te i mnoge druge
dileme ostat će vjerojatno za budućnost i neke nove autore
koje će i ova knjiga potaknuti da se iznova pozabave
Domovinskim ratom, no Ogurlić ih nije skrivao već, dapače,
namjerno otkriva dajući svima prostora da iznesu svoju
verziju, pa čak, u "priči sa suprotne strane", i glavnom
njezinom akteru, generalu JNA Marijanu Čadu. "Rijeka u
Domovinskom ratu" bit će dragocjeno štivo svim sudionicima
koji su prošli kroz mnogobrojne ovdašnje postrojbe vojske i
policije, ili na neki drugi način u njemu sudjelovali,
njihovim obiteljima, pogotovo onima poginulih branitelja, ali
i svima onima koji se žele informirati o tom presudnom
razdoblju naše novije povijesti. Koliko god bila opsežna,
temeljita i bogata tekstualnim i fotografskim materijalom,
dokumentima i arhivskim podacima, "Rijeka u Domovinskom ratu"
nije završeno i gotovo djelo, već otvoreno poglavlje za
nastavak ne samo novinarskog već i znanstvenog proučavanja
koju ova tematika zaslužuje. I to ne samo prigodno,
blagdanima, već permanentno, ako ne želimo da nam učiteljica
života jednoga dana postane maćehom.
Branko Mijić, "Knjiga - oružje protiv zaborava", Novi list
2.08.2008.
|