Naglasci iz kritika

SPECIJALNE CIPELE :: PARALELNI SLALOM :: SVJEDOČANSTVA DOMOVINSKOG RATA
LJUDI S KRAJA STOLJEĆA ::
RADIO RIJEKA - PRVIH PEDESET GODINA
PRIMORSKE BAJKE I PRIPOVIJETKE :: BARBA RUDE :: JADRANSKE LEGENDE
WWW.OGURLIC.COM :: LJUDI NA PRIJELAZU STOLJEĆA :: RIJEČKE VATRE :: RIJEKA U DOMOVINSKOM RATU


pic SPECIJALNE CIPELE


"Da je riječ o spretnom i nadarenom mladom pripovjedaču (rođenom 1963. u Rijeci) postaje čitatelju jasno već nakon desetak pročitanih stranica. Lakoća kojom naracija teče upravo je zaćuđujuća u odnosu na poznati problem literarnih djelatnika, osobito onih koji se prvi put knjigovno potvrđuju, mada na to ponekad nisu imuni ni okušani bardovi naše književnosti, kada je potrebno oživotvoriti efekt uvjerljiva i neokoštala pripovijedanja... Upravo stoga bivamo osupnuti prvi prvom susretu s Ogurlićevim romanom."

Milovan Tatarin, "Ususret novom kroničaru" iz knjige "Polomljeno poetičko zrcalo", SKUC Osijek 1991.

pic PARALELNI SLALOM

"Edija Jurkovića i Dragana Ogurlića uopće ne treba osobno poznavati. O njima već kruže legende koje oni usrdno krijepe proizvodeći nesagledive količine prelaznih književnih formi, sprečavajući tako širu javnost da stekne bilo kakvu čvrstu sliku o tim medijskim čarobnjacima."

Mate Bašić, Quorum, 1987.

"(...) u Ogurlićevu/Jurkovićevu slučaju, osim dalekih iskustava nadrealista, vidljive su 'stilske vježbe' Daniila Harmsa - no to ne znači da Ogurlić & Jurković robuju tom kult-konceptu u većem dijelu najmlađe hrvatske proze. Jer oni, štoviše, i parodiraju, parafraziraju i ponekad destruiraju taj koncept harmsovštine, pa su ponekad na tragu persiflaže borhezovštine"

Recenzija, dr. Milorad Stojević, 1988.

"Radi se o jednom nesvakidašnjem događaju i nadasve neobičnom ekperimentu od kojeg bi naša pedagoška znanost mogla imati velike koristi."

Irvin Lukežić, "Projekt Slalom", Val, 1988.

"Paralelni slalom" je zanimljiv projekt s mnoštvom zabavnih priča, pjesama, dramoleta, koji će malokoga, u nakani da se nasmije, ostaviti ozbiljnim."
Nikola Petković, Vecernji list, 11.12.1989.

"Da u nas postoji nagrada koja bi se dodjeljivala za apsolutnu kult-knjigu godine, zacijelo bi ove godine pripala dvojici Riječana, dovoljno odvažnih da se upuste u pustolovinu istraživanja i metodološkog ukorjenjivanja naizgled nove književne forme: pisanja na zadanu temu. (...) Citati "Paralelni slalom" znači steći najbolji uvid što u stvaralaštvo dvaju bardova, što u sam vrh književne današnjice i uopće."

Boris Perić, Polet 1989.

"Riječki književnici mlade generacije Edi Jurković i Dragan Ogurlić odrekli su se honorara za knjigu "Paralelni slalom" (usput, "planula" je za mjesec dana!) u korist društveno vrijednih projekata. Honorar koji im je trebao isplatiti Izdavački centar Rijeka prepustili su žiro-računima za gradnju Jadranske auto-ceste, projekta za revitalizaciju spomenika kulture na otocima i Fonda za smještaj donacije riječkog slikara Romola Venuccija."

Večernji list, 1990.

"Mojoj želji da osobno prisustvujem jednoj "slalomskoj vožnji" udovoljeno je u subotu, 25. lipnja 1988. godine. Tekst koji sada slijedi autentički je zapisnik, zapravo neposredno svjedočanstvo o nastajanju jedne, odnosno dviju paralelnih priča. (...) Očito je da u postupku pisanja postoji stanovita razina komuniciranja, možda neko uzajamno "uštimavanje" unutrašnjeg ritma rada. Pričali su mi da su jednom pokušali pisati, dakako, po prethodno dogovorenoj i obavljenoj proceduri - nezavisno, Edi u Rijeci, Ogi u Zagrebu. I to nije išlo. Obojica tvrde da to nema nikakvog smisla, osim što oni sami tako i ništa ne mogu napisati, jer ne vide jedan drugoga i nemaju osjećaj projekta. Dakle, ja upravo mislim da jedan dio odgovora daje prethodna ilustracija. Postoji tu neka uzajamnost - prožetost obojice autora. Ona je očigledno stimulativna."    

Dr. Miroslav Jilek, katedra za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Kako nastaje Paralelni slalom", časopis za književnost Rival br. 3-4, 1989. 

Naratologija bi, napokon, morala pred sebe postaviti izazov da odgovori na pitanje zašto "paralelni slalom", zašto Jurković i Ogurlić pišu zajedno, zašto u "paralelnom slalomu" ne mogu jedan bez drugoga, zašto po analogiji s lakanovskim zahtjevom da Kanta treba čitati s De Sadeom, Jurkovića treba čitati s Ogurlićem i obratno. U slučaju da na ova pitanja odgovori kako je tu na djelu dosjetka, tada bi takav odgovor trebalo prihvatiti. Međutim, trebalo bi u tom slučaju, kao uostalom i kod svih izjava, prihvatiti da ta izjava ne govori samo o "Paralelnom slalomu", nego i o onima koji je izriču. 

Ivan Molek: "Zaplet, pripovjedna kompeticija i nečista savjest naratologije", časopis za književnost Rival br. 3-4, 1989. 

Nakon uvodnoga Mrkonjićeva teksta slijedi opsežan izbor Gorana Rema iz korpusa hrvatskog intermedijalnog pjesništva, koji zainteresiranu čitatelju omogućava podsjećanje na visoke domete npr. Makovićeve ili Malešove poezije, a manje upućenima otkriće (fascinantnih) ready-made uradaka npr. Borbena Vladovića ili Ranka Igrića, odnosno uživanje u sjajnim dosjetkama, među kojima se elaboriranošću posebno izdvaja sonetna križaljka Luka Paljetka. Mora se pritom reći da Rem u svom izboru ipak nedovoljno uvjerljivo, u rubrici intermedijalnih prethodnika, propušta uvrstiti pjesništvo zenitizma, a možda i Kamova (kad je već uvrstio Matoša, Ujevića i Šimića), a začuđuje i i nedostatak reprezentativnog intermedijalnog Paralelnog slaloma Ogurlića i Jurkovića, onog u kojem legendarni strip-junaci Komandant Mark, Žalosna Sova, Blaf i Flok susreću svoje kolege Velikog Bleka, Profesora Okultisa i Rodija.

Damir Radić, "Antologijsko izdanje", Vijenac 25.07.2002.

Legitimna književna praksa ili drska krađa?

Možda nikada i ne bismo saznali da postoji još nečiji "Paralelni slalom" da ja svakoga dana ne čitam "Glas Istre", meni najdraže novine. A u dnu jedne lokalne stranice pronašao sam vjesticu o tome da je u Bujama promocija tog "Paralelnog slaloma" i da je knjiga nagrađena na natječaju. Mislio sam da sanjam – bio je nemalo iznenađen riječki književnik i novinar Dragan Ogurlić kad je u spomenutoj novini od 16. svibnja ove godine naišao na kratku informaciju o predstavljanju knjige autorica Snježane Pejović i Mirele Jovičić koja, neobične li koincidencije, nosi isti naslov kao i knjiga riječkog autorskog tandema Edi Jurković– Dragan Ogurlić. Da paradoks bude veći, knjiga ovih autorica ove je godine nagrađena za najbolje prozno djelo na natječaju "Laurus nobilis", što ga raspisuje Pučko otvoreno učilište u Poreču. U posuđivanju naslova knjige, ali i literarnom postupku što ga je prije više od deset godina u hrvatskoj prozi inaugurirao riječki spisateljski dvojac, ništa sporno nije vidjela ni ocjenjivačka komisija, u kojoj su sjedili književni autoriteti poput Tonka Maroevića, Julijane Matanović, Zvonimira Majdaka i Gorana Kalogjere. U predgovoru knjizi nagrađenih autorica Maroević čak i ne prikriva činjenicu da se radi o već ranije iskorištenom naslovu.

Originalno i svježe ostvarenje

– Premda s literarno posuđenim naslovom (od suradničkog dvojca Jurković-Ogurlić), zbirka kratkih proza "Paralelni slalom" nametnula se na natječaju – u ozbiljnoj konkurenciji – kao iznimno originalno i svježe ostvarenje, ističe Maroević, dodajući da u vrijeme Janičina trijumfa nije sasvim neočekivano da se korištenje istoimene šifre-pseudonima i u književnosti pokazalo dobitnim. Jedan od članova žirija bio je i Goran Kalogjera, sveučilišni profesor i povjesničar književnosti, koji nam je kazao da je rukopis tandema Pejović-Jovičić svojom kvalitetom izrazito iskočio u odnosu na ostale tekstove pristigle na natječaj, što je u konačnici i rezultiralo nagradom za najbolji prozni rad. Istaknuvši da se u prvom redu vodio estetskim kriterijem, Kalogjera kaže da ni trenutka nije pomislio na knjigu Ogurlića i Jurkovića, koja mu je inače poznata.     Dok se za Snježanu Pejović i Mirelu Jovičić naslov "Paralelni slalom" doista pokazao kao dobitna kombinacija, Jurkoviću i Ogurliću čitav je slučaj ostavio gorak okus u ustima.     – Zamisli da ja sada kažem: idem napisati novu "Fijumanku"? Fućkaš Srećka Cuculića, jest da je napisao "Fijumanku" na kojoj su se odgajale generacije, ali ja ću sada napisati novu. "Skinut" ću broj poglavlja, zaplet, a možda i cijelu radnju, objaviti i napisati "copyright". Možda dobijem i kakvu nagradu, recimo u Makarskoj, gdje nikad nisu čuli za izvornu "Fijumanku" – povlači zanimljivu paralelu Ogurlić i nastavlja:     – Ma, mogli bismo mi tu knjigu autorica Pejović i Jovičić i dobrohotno shvatiti. Recimo, kao "produžetak književne vrste", gdje bi se pod književnom vrstom podrazumijevao projekt pisanja kratkih priča na zadani naslov. Međutim, čudi me u postupku tih riječkih autorica, koje rade u Istri, zbog čega su preuzele naslov?

Fakt star više od desetljeća

Naime, "Paralelni slalom" je književna činjenica od 1989. godine, čak i ranije, od prvih priča objavljenih u "Republici" i "Poletu". Naša knjiga poslužila je i kao predložak za dvije predstave "Otvorene scene Belveder", koje su izvedene više od stotinu puta, a nalazi se i na internetu. Matrijarhatski rečeno, na "Slalomu" su se odgajale generacije. Znači, ako govorimo o "Paralelnom slalomu" i njegovu postupku kao književnom faktu starom više od desetljeća, o kojemu su pisali i mnogi književni teoretičari, naprosto nam nije jasno iz čega jedan Tonko Maroević izvlači zaključak da se u slučaju "Paralelnog slaloma" autorica Pejović i Jovičić radi o "iznimno originalnom i svježem ostvarenju".     S pozicija zagrebačkog autizma to sigurno i jest tako. Kad govorim o zagrebačkom autizmu, ne mogu ne spomenuti Dražena Ilinčića u nedavnoj "Pola ure kulture" gdje kao o svjetskom fenomenu u desetominutnom prilogu razglaba slučaj školskog kolege i pjesnika Mraovića koji je, zamislite, objavio knjigu naslova priča koje nikada neće napisati. Vrlo originalno. U "Slalomu" smo mi to, naime, objavili još 1989. godine, a drugi put i 1993. godine. Samo što to Ilinčić očito ne zna. Što nije bilo u Zagrebu (ili nije išlo s Ilinčićem u razred) nije se, dakle, ni dogodilo, smatra Ogurlić.     Drugi dio riječkog autorskog dvojca Edi Jurković kaže da je postupkom dviju autorica iznenađen i uvrijeđen.

Drska krađa

– Razumljivo mi je da netko ima uzore, a poznati su mi i postmodernistički postupci preuzimanja i citiranja tuđih tekstova. Mogu shvatiti i to da se nekome svidjelo to što smo radili Ogurlić i ja, pa čak i to da je netko preuzeo postupak koji je relativno originalan. Međutim, ovo je po meni drska krađa, jer su od nas preuzeti i naslov i postupak, a na kraju je stavljen i "copyright". Najtragičnije je što su autorice za to još dobile i nagradu. Budući da su si one uzele slobodu da mogu krasti tuđe ideje, postupke i naslove, ja ću si uzeti tu literarnu slobodu da ih imenima i prezimenima spomenem u nekoj svojoj priči i tako im uzvratim udarac, najavljuje Jurković, naglasivši da u pravnom smislu ne namjerava ništa poduzimati.     Ne videći ništa upitno u posudbi naslova i postupka za svoju knjigu, Snježana Pejović i Mirela Jovičić ne skrivaju da su im autori "Paralelnog slaloma" bili književni uzori, što prema njihovim riječima, Jurkoviću i Ogurliću samo može služiti na čast.     – Nije mi jasno zašto se oko toga sad pravi neki problem, pita se Jovičić. Mislim da nema govora ni o kakvom plagijatu, jer u tom slučaju naša knjiga sigurno ne bi prošla pored tolikih autoriteta. Knjiga "Paralelni slalom" ostala nam je u lijepom sjećanju i jednostavno smo se odlučile poigrati na sličan način. Osim toga, takav literarni postupak nisu izmislili Jurković i Ogurlić, jer je on i od ranije poznat u književnosti.     Snježana Pejović smatra da osim naslova i sličnog književnog postupka između ove dvije knjige i nema previše dodirnih točaka – počevši od toga da su one svoje priče na zadanu riječ pisale u 10 minuta, a ne kao Ogurlić i Jurković u sat vremena, do toga da su naslovi i tekstovi u njihovom "Paralelnom slalomu" ipak mnogo jednostavniji i manje pretenciozni.  

 Bezrazložna panika

Preuzimanje naslova "Paralelni slalom" Pejović objašnjava željom da se naznači usporedno nastajanje "četveroručno" pisanih tekstova dviju autorica. Slažući se s time da se ne radi o uobičajenoj praksi, Snježana Pejović smatra da u odnosu na spomenuti riječki autorski dvojac nije počinjen nikakav veliki grijeh i da je njihova panika stoga bezrazložna.     Kao povrijeđena strana u čitavom bi se slučaju mogao osjetiti i Ljubomir Stefanović, urednik Izdavačkog centra Rijeka, u čijoj je nakladi 1989. godine objavljeno prvo izdanje Ogurlićeva i Jurkovićeva "Paralelnog slaloma". Postupak dviju autorica Stefanović ocjenjuje neoubičajenim, ali, na žalost, ne i usamljenim primjerom u polukaotičnom stanju hrvatskog izdavaštva. Budući da naslov "Paralelni slalom" nije pravno zaštićen, Stefanović smatra da bi autore u slučaju sudske tužbe očekivao kompliciran i prilično neizvjestan pravni postupak.     – Ranije dok je postojala autorska agencija tako nešto nije bilo moguće. Međutim, bez obzira na zakonsku regulativu, u izdavaštvu postoje neka nepisana pravila i uzance kojih se mora pridržavati svaki iole ozbiljan izdavač. No, kako se kod nas već uvriježila "gusarska" praksa, nije neobično da se ljudi ne pridržavaju normi. Zato je, po meni, postupak dviju autorica iz Istre prije svega upitan s etičkog aspekta, ističe Stefanović.

Legitimna praksa

Za razliku od toga književni teoretičar Aljoša Pužar smatra da je pojava trećeg po redu "paralelnog slaloma" na hrvatskome književnom tržištu zanimljivija teorijski nego li pravno ili etički.     – Kada bi, doduše, naziv "Paralelni slalom" bio propisno zaštićen kod Zavoda za intelektualno vlasništvo, tada bi i autorice istarskog "slaloma" bile prisiljene (ne)simbolički "odriješiti kesu". Ipak, htjeli bismo se i u tom slučaju nadati benevolentnosti duhovitog tandema Jurković-Ogurlić! Ovdje se, mislim, ponajprije radi o legitimnoj (post)postmodernoj umjetničkoj praksi preuzimanja naslova i književnog postupka. Veza između djela-uzora i novog djela nije se krila, dapače, jasno je navedena već u uvodnom tekstu recenzenta dr.sc. Tonka Maroevića. Ukoliko su Jurković i Ogurlić, i sami uspješni neoharmsovski nastavljači jedne veoma jasne blagoeksperimentalne i crnohumorne tradicije popularne kasnih osamdesetih i u riječkoj književnosti, uspjeli svojim izdanjima inaugurirati čitav jedan žanr književne "igre u parovima", tim bolje i tim zanimljivije za našu literarnu scenicu. Osim toga, ostavimo li po strani naslov i temeljni postupak, te se knjige izrazito poetički razlikuju, te im slutimo posve drugačiju tržišnu sudbinu. "Slalom" istarskih književnica (mogle su ga, s manje problema, nazvati i "Paralelni veleslalom"!) mnogo je intimnije i ćutilnije ispisan, neki su tekstovi tipološki bliskiji pjesmama u prozi. Zato se eventualna optužba za plagijat u onom temeljnom, pa i najvažnijem, književnom smislu pokazuje neutemeljenom i nesvrhovitom. Na dovitljive autorice ne treba, stoga, "osuti paljbu". Napokon – riječ je o slalomu, a ne o biatlonu.

Nema pravne zaštite ideja

Podsjećajući da je "Paralelni slalom" kultna knjiga konceptualne proze osamdesetih, zastupljena u antologijama Quorumova, ali i Rivalova naraštaja, koja je bila svojevrsni generacijski hit, književni kritičar Milan Zagorac izražava čuđenje što žiri nagrade "Laurus nobilis", za razliku od ostalih u fahu, nije doživio književni "deja vu".     – Žiri smatra djelo zacijelo inovativnim, originalnim, zanimljivim, humorističnim, nadasve atraktivnim umjetničkim činom, očito izbrisavši ideju o tome da takvo nešto već postoji. Ili smatravši da to treba ponoviti jer bi se mogla izgubiti ideja konceptualnosti, privijajući se, dakle, uz onu narodnu/latinsku "ponavljanje je majka mudrosti". Ili, eventualno želeći potvrditi ono o pisanju-palimpsestu, pisanju po već zapisanom, možda se vodeći po nekoj postmodernističkoj poetici gdje je svaki umjetnički čin dopušten. Pa bio on i krađa. Zapravo, neke velike dvojbe nema. Autorice nisu ukrale djelo, ukrale su tek ideju. Kako nikakve zaštite autorskog prava na ovu ideju nema, nema ni pravnih konzekvenci. A kako nema ni pravog tržišta, neće biti ni komercijalnih zvjezdanih trenutaka. Tek je "Paralelni slalom" ponešto dobio. Tako je nastala ova priča. A vuk (Ogurlić i Jurković) je sit, i ovce (autorice) su i dalje na broju.

Kim CUCULIĆ, NOVI  LIST-GLAS ISTRE "Legitimna književna praksa ili  drska krađa", 5.06.2002.

Književni postupak nazvan "paralelni slalom" Dragana Ogurlića i Edija Jurkovića postaje tema doktorata kojeg o književnim koautorstvima pripremaju Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen iz Pule, životni i književni partneri, došli su u Rijeku kako bi se iz prve ruke upoznali s postupkom pisanja "Paralelnog slaloma" riječkog literarnog tandema Dragan Ogurlić – Edi Jurković. Povod je taj što Grgorinić i Rađen zajedno na američkom sveučilištu pripremaju doktorat na temu književnog koautorstva.     Kao književnici Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen pišu isključivo zajedno već više od dvanaest godina, od kojih su proteklih pet proveli u SAD-u – u Los Angelesu na studiju kreativnog pisanja te u Clevelandu na studiju književnosti. U Americi im je nedavno objavljen roman "Mr. & Mrs. Hide" napisan na engleskom jeziku, a u Hrvatskoj su izišle njihove knjige "Raj" i "Gdje se noga spaja s drugom nogom". Uskoro iz tiska izlazi i njihova zbirka priča "Utjeha južnih mora". Tijekom boravka u Americi pokrenuli su i online književni časopis za književnu kolaboraciju – http://www.admit2.net, a imaju i svoje osobne stranice – http://tashogi.com/mainpage.htm.     U svrhu pisanja doktorske disertacije Dragan Ogurlić i Edi Jurković demonstrirali su proces nastanka njihovih priča. Projekt "Paralelni slalom" način je pisanja istovremenih, "paralelnih" priča dvojice autora na zadanu temu, koja se odabire specifičnim postupkom. Prvi je korak ispisivanje na papirićima naslova potencijalnih priča. Autori boduju svaki naslov, a zatim se sistemom slučajnog odabira iz kutije izvlače naslovi, sve do zadnjeg koji onda postaje tema nove priče. Neki od predloženih naslova ovoga su puta bili "Posljednje riječi starog udbaša", "Francika Tuhtan na YouTubeu", "Dan kad sam dobio otkaz", "Tajna krčkog mosta"... Naslovi koji otpadnu kasnije se objavljuju na kraju knjige. Za osam godina, koliko su zajednički radili na tom projektu, Ogurlić i Jurković ispisali su više od stotinu paralelnih priča. Iz toga su proizašle i dvije knjige: "Paralelni slalom" (ICR, 1989.) i "Najljepše priče – Paralelni slalom 2" (Tiskara Rijeka, 1993.).     Priče iz tih knjiga još su napisane pisaćim strojem, a za nedavnog susreta upriličenog u povodu spomenutog doktorata, Ogurlić i Jurković sjeli su svaki za svoj laptop i zadali si rok od 45 minuta za pisanje nove priče. Tko zna, možda je ovo početak "Paralelnog slaloma 3"...

Kim Cuculić, "Književnost kao prostor dijaloga", Novi list-Glas Istre, Mediteran 24.04.2009.

pic SVJEDOČANSTVA DOMOVINSKOG RATA

"Mladi riječki novinar i književnik Dragan Ogurlić počeo je 27. lipnja 1991. godine voditi dnevnik. Toga je dana JNA napala Sloveniju. Događaji su se munjevito odvijali i ubrzo se rat proširio i na Hrvatsku. Znajući da je novinaru prvenstveni zadatak da se o zbivanjima o kojima piše informira na njihovu izvorištu, Ogurlić je uzeo svoj telefaks i pisaći stroj i krenuo na dugotrajno i daleko putovanje po hrvatskim bojištima. (...) Njegove zabilješke su viđenje hrvatske ratne zbilje očima novinskog izvjestitelja koji se nemalo puta našao u opasnim situacijama. Svaka zabilješka je mala priča za sebe..."

Damir Agičić, "Riječ kao oružje", Nova Matica 1992.

pic LJUDI S KRAJA STOLJEĆA

"Radoznalost koja je autore tjerala naprijed, iz teksta u tekst, od fotografije do fotografije, napravila je sjajnu knjigu, ocrtala živote naših suvremenika, pohranila ih na svoje stranice i otrgnula ih iz ralja onog tužnog trena kada novinska stranica zgužvana završi svoj krijesnički život. "Ljudi s kraja stoljeća" zaživjeli su u ovoj knjizi Dragana Ogurlića i Silvana Ježine pokazavši svu smislenost svoga novinarskog rada. On, taj rad, ostaje živjeti i postaje dijelom života sama. Ima smisla, poručuje ova knjiga, ima smisla kao da govori, i ostaje i sama čekati završetak stoljeća u kojega se kraj tako dobrohotno smjestila."

Roman Latković, "Sjajan podsjetnik na očito", Novi list 28.06.1995.


"Dragan Ogurlić se i ovom knjigom iskazuje kao pisac koji interferira novinarski i književni diskurs. Potpomognuta odličnim fotografijama Silvana Ježine, koji upotpunjavaju živopisnost knjige, ta je zbirka sigurno jedna od najzanimljivijih novijih publicističkih izdanja u Hrvatskoj. Ukratko - knjiga o ljudima koji žive s guštom i koja se čita s guštom."

Željko Valentić, "Neobični obični ljudi", Večernji list 25.08.1995.

pic RADIO RIJEKA - PRVIH PEDESET GODINA

"I zbog historiografskih i zbog kulturoloških potreba ovoga grada, kao i zbog uloge lokalnog radija u svakodnevnom životu građana, ne samo Rijeke, ova monografija u svakom je slučaju nešto što su i institucija Radio Rijeke i njeni bivši i sadašnji djelatnici, a napose njeni slušatelji - zaslužili. Međutim, i uz najdobrohotnije prihvaćanje ove knjige, cijeneći najbitnijom samu činjenicu da se takvo izdanje uopće pojavilo, mora se primijetiti da ova monografija nije u potpunosti uspjela izbjećo zamkama podilaženja aktualnoj dnevnoj politici, niti postići objektivnost koja bi bila potrebna, ne u procjeni, već u golom iznošenju činjenica iz razdoblja novije povijesti."

Nadja Mifka-Profozić, "Vodič radio valovima", Novi list 12.01.1996.

pic PRIMORSKE BAJKE I PRIPOVIJETKE

"Primorske bajke i pripovijetke" Dragana Ogurlića zapisi su trajne vrijednosti. To su kazivanja nastala kroz stoljeća u puku ovoga kraja, sličice izdvojene kao minijature iz jedne cjeline koja predstavlja Primorje, otoke, Istru i Gorski kotar. Zapisi su to običaja, navika i mentaliteta običnog, priprostog, samozatajnog, vedrog čovjeka, izraslog iz svoje okoline i ugrađenog u nju.
Ogurlić pripovijeda bajkovitim jezikom, služi se naracijom i dijalogom i vješto vodi zaplet. Dijalozi su živi, vrcavi, a priče dovoljno kratke da u trenutku zaokupe čitaoca i plijene njegovu pozornost do kraja. Autor se trudio da sačuva izvorni jezik, pa se služi dijalektom kraja u kojem je priča nastala. Ova knjiga pripovijesti ima bogatu dokumentiranu podlogu. Autor je koristio različite izvore od pučkih pripovjedača, povjesničara i arheologa, do crkvenih i znanstvenih knjižica i arhiva. Knjiga sadrži i opsežan popis znanstvenom akribijom uređene literature koju je autor koristio u svojem književno-teorijskom razvrstavanju prikupljenog materijala i njegovoj stručnoj obradi. Ogurlić koristi niz znanstvenih i stručnih djela prema kojima usklađuje jezik, običaje i zemljopisna obilježja.
Sve su priče ilustrirane. Ivan Mišković je vještom rukom crtača i nenametljivim koloritom odrazio zbivanja priča i tehnikom karikaturiste dočarao jednostavnost poimanja i šaljivost sadržaja. Ova će knjiga biti zanimljivo štivo i onim starijima i mladima i zasigurno će naći put do srca čitalaca."

Dr. Katica Ivanišević, "Zapisi običaja", Novi list 13.01.1997.

"Posao prikupljača, izbornika, prerađivača i priređivača Ogurlić je obavio na samosvojan i originalan način konzultirajući sve dostupne izvore; pučke pripovjedače, povjesničare, arheologe te crkvene i znanstvene arhive priredivši svima koji su ovu knjigu čitali pravu literarnu poslasticu. Ova raskošna, tvrdo ukoričena "slastica", ne priznaje dobne granice čitatelja: jednakim intenzitetom, znatiželjom i oduševljenjem čitaju je djeca, studenti i "ozbiljni ljudi".
Ove izabrane primorske bajke i pripovijetke su toliko tople, ljudske i pravične da suvremenog čitatelja htio on ili ne htio svojim nenametljivim porukama oplemenjuju. To je jedna dimenzija knjige - druga je njezin zabavni karakter jer se svaka priča, bajka, legenda i anegdota čita u jednom dahu, dovoljno je kratka ili duga da zaokupi svu pažnju čitatelja; treća, znanstvena dimenzija - ukazivanje na postojanje usmene, narodne predaje u našem Primorju i briga i očuvanje našega kulturološko-književnog nasljeđa od zaborava. Četvrta je dimenzija znakovita: populariziranje ovakvog tipa literature te stvaranje "novih čitatelja", a peta dimenzija, ona vizualna izuzetno je značajna budući da živimo u vremenu sveopće vizualizacije - likovnu i tehničku opremu knjige napravio je izvrsni riječki karikaturist i dizajner Ivan Mišković. Mišković je ilustrirao svaku pojedinu priču tako da su "Primorske bajke i pripovijetke" pravi dokaz međusobnog prožimanja suvremenog crtačkog izražaja i literarnog naslijeđa."

Kristina Vučemil, "Mudrost primorske pripovjedne baštine", Dnevnik, 24.01.1997.

"Riječki novinar i književnik Dragan Ogurlić u proteklih je desetak godina uspijevao objaviti otprilike knjigu godišnje, bilo književnu, bilo publicističku. Posljednji njegov projekt "Primorske bajke i pripovijetke", koji je priredio s vrhunskim riječkim crtačem Ivanom Miškovićem, a tiskao kod izdavačke kuće "Adamić", zahvalno podr(a)žava njegov književni i publicistički nerv i talent, a tu se ogleda i kao vrstan antologičar i "adaptator" narodnih priča Hrvatskog primorja. Sve priče (...) imaju zajedničku osobinu u težnji ka svojevrsnoj "filmičnosti" pripovijedanja, brzom proznom kadriranju, sve do nepatetične poante, Ogurlić podržava naraciju kojoj je "stezanje" čitateljeva daha temeljna pripovjedačka taktika, ali i strategija. U tom je cilju naracija brza, efektna, zabavna, čak i kada ima potencijalno moralističku motiviku."

Željko Valentić, "Škrinjica primorskog pripovjedačkog blaga", Večernji list, 21/22.06.1998.

pic BARBA RUDE

"Nedvojbeno je ipak da je u jednom zabava na način "Barba Rude" ostala u prednosti. U doba posvemašnje industrijalizacije i njezinih instant proizvoda, pa i industrijalizacije zabave, priča o "ludim noćima" na brodu u riječkoj luci zrači u međuvremenu nečim tako zagubljenim i zaboravljenim kao što je neposrednost, šarm ničim zamjenjiva "domaćeg proizvoda", "ručnog rada". Zapravo, onim nenadomjestivim sastojkom koji se negdje naziva "human touch". Postali smo otuđeniji, namrgođeniji, stalno nam nedostaje vremena. A čini se da je upravo "Barba Rude" nudio zabavu "s dušom", nefingiranu, doista "integralnu" zabavu, te da je upravo ta "duša" ono najvrednije na što se misli kada se govori o zabavi na brodu i u nekadašnjoj Rijeci.
U to ime priču o neobičnom morskom veteranu, koji se tako dugo othrvavao konačnom otplovljenju u sjećanja, valja zasigurno oživljavati. Pa makar i uz ponešto svjesnog posipanja prašinom nostalgičnog, mitskog, kao što to čini Dragan Ogurlić."

Velid Đekić, "Začudno brodsko 'vježbanje života'", Novi list "Mediteran" 17.01.1999.

"Što znači pojava broda, "integralnog striptiza" i potreba za noćnim životom uopće u toj zbilji? Na što nas upućuju činjenice da je Opatija u isto vrijeme imala, primjerice, Festival opere... da su se u riječkoj Guvernerovoj palači svakodnevno održavali koncerti, da su Riječanima za izlaske stajali na raspolaganju legendarni noćni bar "Plavi podrum", Klub kulturnih radnika, bezbrojne kavane, klasične plesne sale i terase...? Je li u pitanju nemirenje Riječana s duhovnim siromaštvom i rigidnom stvarnosti u kojoj je Rijeka od 1945. živjela? (...) Ogurlićeva foto-monografija doista otvara tisuće pitanja u stvarnosti u kojoj smo dugo živjeli..."

Ivica Župan, "Brod kao 'integralni striptease'", Vijenac 25.03.1999.

picJADRANSKE LEGENDE

"Svojevrsno fikcionalno putovanje pripovjednim krajolikom hrvatske usmene književnosti Ogurlić počinje na istarskom poluotoku, da bi ga nakon zaustavljanja na pojedinim zemljopisnim točkama Kvarnera, Primorja, Dalmacije i hrvatskih otoka završio u Boki kotorskoj. Ogurlić se u iznošenju i interpretaciji poznate građe poslužio zanimljivim spojem "fictiona" i "factiona", što i u ovom slučaju priziva dobri borgesovski duh.
Osnovna je vrijednost ove knjige u tome što su u njoj na jednome mjestu prikupljene najpoznatije predaje i legende istočnoga dijela Jadrana. No, "Jadranske legende" mogu se čitati i kao neka vrsta zabavno-popularnog "udžbenika" hrvatske povijesti ili alternativnog turističkog vodiča Jadranom."

Kim Cuculić, "Vodič pripovjednom baštinom Jadrana", Novi list 14.04.2001.

"Uopće, legendama sam nastojao dati, koliko je moguće, utemeljen povijesni, zemljopisni, etnološki i socijalni okvir. Da bih priču postavio u okvire njena nastajanja, služio sam se svim dostupnim izvorima, od inkunabula do Interneta. Zato sam nakon svega vrlo sklon terminu "utemeljene legende". Znači, gotovo da prstom možeš gdje se događaju, na kojem mjestu, na kojoj stijeni. I naravno, da postoji jasan okvir iz kojega se rađaju na ovoj našoj grudi."

Dragan Ogurlić, "Labirintima usmene književnosti Jadrana", Jutarnji list 12.05.2001.

"Pred nama je proširena verzija legendi, bajki, pripovijetki, dakle ne više samo s Primorja, već cjelokupne Jadranske obale, pa otud i naslov - "Jadranske legende". Našem čitatelju najzanimljivije su priče od Paga do Kornata..."

Goran Bujić, "Knjiga na dar", Zadarski list 15.05.2001.

"Riječki autori srednje generacije ostavljaju snažan trag u riječkoj i hrvatskoj javnosti od sredine osamdesetih... Jezgrovitost i jasnoća Ogurlićeve rečenice te Miškovićev smisao za čistoću i dinamiku kadra sjajno se nadopunjuju i u "Jadranskim legendama". Kao i "Primorske bajke", tako su i "Legende" doživjele jezični i stilski "remake" prispodobiv pažnji suvremena čitatelja. 64 jadranske legende "mjestom zbivanja" protežu se od Savudrije do Boke, a Mišković ih je oplemenio ilustracijama. Svoju duhovitost Ogurlić je iskazao antologičarskom dosjetkom, uvrštavanje legende o "ukazanju druga Tita u Novigradu". Ove bi  legende mogle poslužiti i turističkim kreativcima za ono što nazivamo oplemenjivanjem ponude. No to je već manje Ogurlićeva i Miškovićeva briga. A i ne uklapa se u učestale naše legende s drvenim čapljama i hamburgerima..."

Večernji list, "I Karolina, i Dioklecijan i Tito...", 29.06.2001.

Knjiga "Jadranske legende", riječkih autora Dragana Ogurlića i Ivana Miškovića, bit će predstavljena na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjige u Leipzigu, što se održava od 21. do 24. ožujka. Nastup Hrvatske na sajmu izložbenog karaktera organiziraju Hrvatski neovisni nakladnici, a knjige je odabrao selektorski tim na čelu s Brankom Malešom, koji je imenovalo Vijeće za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture RH. Od svih predloženih izdanja Izdavačke kuće "Adamić" iz Rijeke odabrane su "Jadranske legende", u kojima je Dragan Ogurlić prikupio oko šezdeset legendi vezanih uz lokalitete od Cipara u Istri do Boke kotorske. Tekstualni dio knjige prati četrdesetak ilustracija Ivana Miškovića.

K. Cuculić, Novi list 26.02.2002.

picWWW.OGURLIC.COM

"Knjigu 'Jadranske legende' prate i bogata bibliografija naslova o hrvatskoj narodnoj baštini te web-adrese koje se bave tom problematikom. Ogurlić je predstavio i svoju web-stranicu na adresi http://www.ogurlic.com, kojom je postao prvi riječki pisac s osobnom stranicom na Internetu."

Kim Cuculić, "Jadranske legende od Savudrije do Boke kotorske", Glas Istre 17.04.2001.

"Prema raspoloživim podacima radi se o prvim osobnim stranicama jednog književnika i novinara iz Rijeke. Kada je riječ o "običnom" novinaru, a ne onom koji se bavi isključivo IT novinarstvom, možda su to prve ozbiljne "novinarske" www stranice i u okvirima RH."

Vladimir Mrvoš, "Dragan Ogurlić", Novi list 3.06.2001.

picLJUDI NA PRIJELAZU STOLJEĆA

"Ogurlićev izbor izbor sugovornika vrlo je šarolik, na prvi pogled vrlo eklektičan: od akademika do čipkarice, od umjetnika do svećenika, od vozača do pilota... Oni su, dakle, različite dobi, životnih nazora, obrazovanja, sklonosti, umijeća, hobija, generacija, jezika i, naravno, spolova. No ono što ih ujedinjuje i povezuje u logičku knjišku cjelinu jest njihova posebnost, jedinstvenost. Bez obzira na sve razlike, njihova prepoznatljivost je u tome što su do kraja posvećeni svome poslu, svome životnom putu i sudbini gotovo do fanatizma. Oni su opsjednuti svojim idejama vodiljama koje njihove životopise pretvaraju u fantastičnu literaturu u kojoj osobe iz svakidašnjeg života postaju knjiški likovima. Heroji iz dnevnog tiska povezani koricama knjige preobrazili su se u glavne junake jedne priče.
Sam autor, osim naravno njihovog izbora, u tome im je pomogao svojom vještinom. Naime, njegovi su uvodi i objašnjenja minimalni, njegovi se likovi sami predstavljaju, dok su pitanja koja im postavlja škrta riječima, a bogata informacijama. Ona su siguran trag kojim sugovornik kreće, a ispovijed koja slijedi za svakog je čitatelja poslastica. Ogurlić nije upao u zamku autorskog nadmetanja i mudrovanja o materiji o kojoj je riječ, već mu je intencija prava novinarska: otkriti čitatelju svog sugovornika u pravom svjetlu i s punom pažnjom, odričući se piščevog samodopadnog ja. Ta novinarski minimalizam i skromnost vratili su mu se literarnim uspjehom, jer je stvorio zbirku priča i likova koju bi malo koji "pravi" književnik mogao izmaštati."

Branko Mijić, "Fantastična biblioteka misionara dobra", Novi list "Mediteran" 28.10.2001.

picRIJEČKE VATRE

Pred nama je jedna od onih lijepih, neobičnih i nužnih knjiga kako bismo doista mogli shvatiti svu povijesnu složenost zbivanja na prostoru grada Rijeke. Ozbiljna povijest prvo se bavi političkim zbivanjima, potom se analizira ekonomska struktura društva, a na kraju dolazi svakodnevni život. Nakon stoljeća bavljenja političkim i vojnim zbivanjima suvremena povijest sve je više zabavljena svakodnevicom naših predaka. Ova knjiga značajan je doprinos na prostoru "male povijesti", u specifičnom segmentu vatrogastva.     Statut grada Rijeke iz 1530. godine, govori nam dosta o "mračnom srednjem vijeku", koji je bio mračan u prvom redu zato što nije bilo odgovarajuće rasvjete. Između ostalog, zabranjuje se noćno kretanje po gradu bez svjetla, a poslije zvona koje je označavalo zatvaranje gradskih vratiju. Upravo "gradsko" zvono, jedno od tri na Gradskom tornju, označavalo je i čas za okupljanje gradskih vijećnika, ali i pojavu vatre. Drugo znatno manje, označavalo je slobodan pristup Zelenom (danas Koblerovom) trgu za prodavače, a treće, koje se kasnije zvalo "patricijsko" oglašavalo se kad bi umro neko od riječkih patricija – pripadnika gradskog plemstva.     U tom "mračnom srednjem vijeku" noću su gorjele samo dvije baklje na Gradskom tornju, no ipak je bio jak strah od požara. Članak 33. Statuta iz 1530. kaže:     "Naređujemo da se svaka osoba, koja zlobno i smišljeno podmetne ili ubaci vatru u neku kuću u gradu Rijeci, spali na lomači, tako da potpuno umre..."

Prvi u Hrvatskoj

Najveći požar u tom razdoblju ipak se nije zbio u gradu, već u franjevačkom samostanu na Trsatu. Sjećanjena taj događaj sačuvano je u knjizi Franje Glavinića "Historia Tersattana" iz 1648., u kojoj se detaljno opisuje kako je 5. ožujka 1629. godine izgorio samostan zbog pijanih drvodjelaca i bure, no kako je ta nesreća ipak bila uvod u veliku obnovu kompleksa, pa Glavinić citira sv. Augustina: "Bog je prosudio da je bolje od zla činiti dobro negoli dopustiti da ne bude nikakvih zala".     Direktan povod za utemeljenje prve vatrogasne postrojbe u Hrvatskoj bio je veliki požar mlina u Žaklju, na Rječini. Što se tiče mlinova, dva najpoznatija u Hrvatskoj sredinom XIX. stoljeća bili su riječka – onaj u Podbadnju i onaj u Žaklju. Taj u Žaklju bio je prvi parni mlin u državi, podignut 1853., potom slijede mlin u Varaždinu 1860., te u Zagrebu 1862. godine.     Požar u mlinu u Žaklju izbio je 11. ožujka 1862. uvečer i posve je uništio osam od deset zgrada, te veliku količinu žita. Tako je 26. siječnja 1863. godine donesena odluka o osnivanju Gradskog Vatrogasnog zbora s 32 vatrogasca. Prvo sjedište bilo im je u prizemlju Adamićevog kazališta (na prostoru današnje Gradske knjižnice). Godinu dana kasnije u Varaždinu je osnovan 'Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor", za koji se dugo vjerovalo da je najstariji u Hrvatskoj. Riječko dobrovoljno vatrogasno društvo utemeljeno je pak 1873. godine, a zapovjednik je bio barun Šimun Vranyczany.     Od važnijih datuma može se spomenuti da je 1882. godine objavljen "Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce", prva vatrogasna knjiga na hrvatskom jeziku, koju je napisao Gjuro Deželić stariji. Godine 1892. u Rijeci je pokrenut "Vatrogasac", prvi vatrogasni časopis. Urednik je bio Vaclav Mayer, vođa vatrogasaca u Ljuštionici riže, inače čovjek koji je 1899. bio utemeljitelj Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak. Godine 1898. Deželić je spjevao i vatrogasnu himnu koju je uglazbio ugledni Ivan Zajc.     Na današnju lokaciju riječki vatrogasci su prešli u razdoblju od 1920. do 1922. godine. Suvremeni ustroj nastaje od 1947. godine, a brigu o vatrogastvu preuzelo je Ministarstvo unutarnjih poslova. Zapovjednik je od 1946. do 1962. godine bio Božo Felker. Godine 1975. napravljen je Vatrogasni dom na Vežici za potrebe DVD-a "Sušak".     Preustrojem 2000. godine jedinica je izašla iz Ministarstva unutarnjih poslova i vraćena je pod Grad Rijeku.

Za ljubitelje riječke prošlosti

Ovo je sažeti sadržaj knjige, koja je napravljena s puno ljubavi za detalje, uz dobar odabir fotografija i spretno likovno oblikovanje, što je zasluga dizajnera Ivice Oreba. Dragan Ogurlić pak, dijelom je sam obavio arhivska istraživanja, a dijelom se oslonio na Borisa Zakošeka i Nenada Labusa. Zahvaljujući tome došlo se do dosta novih podataka i sjajno je iskorištena prilika za cjelovitu obradu za grad, pa i za državu, zanimljive teme.     Dragan Ogurlić, urednik u "Novome listu" i autor dvanaest knjiga, vjerojatno je bio najbolja osoba za realizaciju ovakve knjige, jer uz esejiziranost svojih tekstova nosi u sebi i onu nužnu ljubav prema gradu koja ga pokreće od projekta do projekta. Sam kraj ove knjige, u kojem se navode veliki požari od 1970. godine do danas, istodobno je i prolog za njegov ambiciozan projekt, znakovitog imena, "Riječke katastrofe". Ukratko, lijepa knjiga puna poluzaboravljenih podataka koja je pokazala da su riječki vatrogasci, osim svoje hvalevrijedne djelatnosti, pokazali i osjećaj za razumijevanje kontinuiteta, u Rijeci na žalost, često zanemaren. Ovo je knjiga koju ljubitelji prošlosti Rijeke moraju imati...

Igor Žic, "Cjelovita obrada "male" teme riječke povijesti", Novi list, Mediteran, 12.09.2004.

picRIJEKA U DOMOVINSKOM RATU

Obimna monografija "Rijeka u Domovinskom ratu" pisca Dragana Ogurlića (Primorci, Boduli i Gorani na ličkom bojištu 1991.-1995.). Knjiga ima 552 str, više od 600 fotografija, dokumenata i karata, u 24 poglavlja predstavlja deset brigada te ostalih postrojbi s područja Primorsko-goranske županije. Pročitajte osvrt jednog riječkog branitelja nakon čitanja knjige:  Knjiga je odlično napisana, 550 stranica,obrađeni svi aspekti od početka organiziranja MUP-a i ZNG-a pa do operacija u BIH-a krajem 95. Opisan je uvod u ljeto 91, pa onda osnivanje i ratni put specijalaca MUP-a, 111 br. Hv-a, Krčka bojna 111.br., 29.dragovoljačka satnija "Sv.Juraj", TO i NZ, 128.br., 203. br PZO, Centar za obaviješćivanje 985, pa onda kako su tekli pregovori sa Čadom, Riječki Crveni križ, 155.br. crikvenička, 138.br. goranska, 118.br. HV, 9. gardijaska brigada HV "Vukovi", 71.VP-a, 8. DP. Obrađene su teme i o crkvi u vojsci, 305. logističkoj bazi, 133. Otočkoj te o Riječanima na Dubrovačkom ratištu i kompletan popis poginulih. Na 20 stranica obrađen je Sanitet od početka pa do iza Oluje. Monografija je napisana kroz razgovore sa sudionicima iz svih postrojbi, o svim događajima koji su relevantni za dotičnu postrojbu. Od poraza i pogibija pa do pobjeda. Jedan ogroman projekt koji je pisac radio nekoliko godina i intervjuirao stotine ljudi i sakupio more fotografija. Doprinos, veliki doprinos objektivnom sagledavanju onog vremena na prostoru Rijeke. Posebnu težinu čini predgvor stožernog generala u miru Antuna Tusa koji je napisao: "Posebno je dojmljivo opisano ratno djelovanje riječkih i primorskih brigada i bojni HV-a i specijalnih postrojbi MUP-a na svojoj ličkoj bojišnici i završnim operacijama. Autor ne prikriva niti uljepšava ratna zbivanja i to je vrijednost ove knjige. Najveća dilema ratne Rijeke 1991. godine: zauzimanje skladišta oružja ili odlazak JNA sa svom borbenom tehnikom, naoružanjem i municijom, ostati će i nadalje sporna dilema jer je i ova knjiga nije mogla rasvjetliti."   Preporučamo.

Portal: Domovinski rat Online, 5.07.2008.

Ne želimo da nam sud i sudstvo određuje kakav je bio Domovinski rat naglasio je Rabar, zaključivši da niti jedna sloboda ne dolazi na pijatu, pa ni 111. brigada nije išla čuvati položaje nego se išla boriti po čitavoj Hrvatskoj. Knjiga o Rijeci u Domovinskom ratu, prepuna dokumenata, fotografija i izjava učesnika izvanredan je doprinos spoznavanju istine o Domovinskom ratu i odličan je dar svakome tko želi doznati kako su Riječani i Primorci branili Domovinu, kazao je Rabar.

Sergio Rabar, brig. general u mirovini, Novi list, 4.07.2008.

Domovinskom ratu u pravilu se progovara uoči neke obljetnice, poput ove 13. godišnjice od oslobodilačke operacije "Oluja", koju slavimo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, ili pak kada neki od preostalih branitelja tragično skonča. I, naravno, uoči svakih izbora kada se, redom i bezrezervno, svi političari na juriš svrstavaju u prve borbene redove obećavajući nekadašnjim braniteljima brda i doline, od kojih na kraju preostane tek barica gorkih suza sudbine.     O Domovinskom ratu do sada su uglavnom u biografskom obliku progovarali znani i anonimni njegovi sudionici, no njihova su ukoričena sjećanja u pravilu, koliko god bila autentična, manje ili više subjektivna, dakle opterećena osobnim pogledom na vlastitu ulogu koja se nerijetko nekritički veličala. Također, nitko se nikada nije prihvatio one teže uloge rekonstrukcije početaka nastajanja Hrvatske vojske, njezinog ustroja, postrojbi, njihovog ratnog puta i pojedinaca, zapovjednika i običnih vojnika, koji su obilježili to razdoblje od 1991. do 1995. godine. Stoga je knjiga Dragana Ogurlića "Rijeka u Domovinskom ratu" jedan od prvih takvih pokušaja sustavnog, na dokumentima, činjenicama i svjedočanstvima utemeljenog pokušaja interpretacije naše novije povijesti. Izdavački je to pothvat iza kojega je stao Grad Rijeka, iako tematika i sadržaj nadilaze ne samo gradske već i županijske granice, baš kao što one nisu postojale kada se branila Hrvatska.

Sugrađani na ratištu

Ipak, prvenstveno je to priča o Rijeci, gradu koji nije bio izravno izložen neprijateljskim razaranjima, ali čiji su se građani borili diljem Hrvatske i koji je bio jedno od stožernih mjesta zbrinjavanja izbjeglica i ranjenika. Dragan Ogurlić kao ratni reporter "Novog lista" izvještavao je gotovo sa svih bojišta od istočne Slavonije do Dubrovnika, a najviše iz Like, te je tamo susretao brojne svoje sugrađane, Primorce, Gorane, Istrane, Bodule, Ličane... koji su postali glavni likovi ove njegove knjige. Već za svoja "Svjedočanstva Domovinskog rata 91/92. – dnevnik reportera" nagrađen je "Zlatnim perom" Društva novinara Hrvatske, a ovo mu je simbolički trinaesta autorska knjiga objavljena uoči trinaeste godišnjice "Oluje".     No, koliko god Ogurlić vladao tematikom, koliko god je dugo i predano proučavao i istraživao, ove knjige ne bi bilo bez onih koji se s pravom trebaju smatrati njezinim suautorima, brojnih fotoreportera, uglavnom profesionalaca Novog lista, ali i onih amatera koji su svojim priručnim kamerama neposredno svjedočili ratnim danima. Za reprezentativni izgled knjige zaslužan je svojim likovnim oblikovanjem Ivica Oreb, ali i izdavač, Grad Rijeka, koji je tako na pravi način postigao svoj cilj da "Rijeka i riječka regija u Domovinskom ratu više nisu neispričana priča", kao što u predgovoru kaže gradonačelnik Vojko Obersnel.     – Ova knjiga na pregledan, dokumentiran i zanimljiv način, riječju autora i brojnih sugovornika, većinom ratnih zapovjednika i vodećih ljudi Rijeke 1991. godine vjerno prikazuje stanje u ratnoj Rijeci i težišno najbližoj ličkoj bojišnici, kaže u uvodnoj riječi jedan od sudionika Domovinskog rata iz ovoga kraja, Bribirac, nekadašnji načelnik Glavnog stožera OS RH, stožerni general HV-a u mirovini Anton Tus. Osim što "Rijeka u Domovinskom ratu" od zaborava čuva zapise, sjećanja, zapažanja i ocjene autora i njegovih sugovornika i suradnika u konzultantskom timu o najznačajnijem razdoblju suvremene povijesti Hrvatske, Tus napominje da je knjiga "većim dijelom zasnovana na do sada nekorištenim vojnim dokumentima, nepoznatim široj javnosti, koji pružaju sliku posebnosti i velike uključenosti Rijeke i Hrvatskog primorja u pravodobne obrambene pripreme".

Emotivni naboj

Rekonstruiranje zbivanja i političkih okolnosti koja su prethodila Domovinskom ratu, kao i formiranje prvih postrojbi, na temelju svjedoka iznutra, stručnih konzultanata knjige, kao i vojne karte najvažnijih operacija brigadira Stanislava Linića, uz onaj emotivni naboj evociranja uspomena, najvredniji su temelji Ogurlićeve knjige. Osim što je otvorio niz arhiva, od onog Muzeja grada Rijeke, preko onih pojedinih postrojbi do novinarskog Novog lista, Ogurlić je učinio i pionirski posao napravivši prvi jedinstveni popis svih 230 poginulih branitelja, postrojbi u kojima su bili, mjesta prebivališta, godine rođenja, te datuma i mjesta pogibije oslonivši se na evidenciju Ministarstva obrane i sve ostale dostupne službene evidencije poginulih hrvatskih branitelja i policajaca, nadopunivši ih i poginulima koji službeno nemaju taj status ili je u tijeku dokazni postupak. Iz evidencije te knjige mrtvih vidi se sva tragedija sudbina onih koji su ratovali za Hrvatsku ostavivši svoje živote daleko od svojih domova ili na pragu rodne kuće.     Da bi zaokružio i upotpunio ratnu sliku, Ogurlić nije pisao samo o hrvatskim vojnicima i policajcima, već i o svima onima bez kojih obrana ne bi bila moguća. Stoga je pojedina poglavlja posvetio i Teritorijalnoj obrani i narodnoj zaštiti, Centru za obavješćivanje, liječnicima i medicinarima, Crvenom križu, duhovnoj pastvi HV-a, ali i pismima, crtežima i čestitkama koje su djeca slala gardistima na prvu crtu bojišnice. I to se poglavlje s pravom zove Olovka piše srcem.

Dragocjeno štivo svim sudionicima

Naravno, neće svi akteri Domovinskog rata biti zadovoljni zastupljenošću, pojedinim ocjenama i stavovima iznesenim u knjizi, niti ona pretendira dati neku definitivnu ocjenu svih pojedinih zbivanja. Jedna od tema koja će sigurno otvoriti stare i pobuditi nove rasprave, a koju spominje i Anton Tus, odnosi se na najveću ratnu dilemu Rijeke 1991. godine: je li trebalo dopustiti miran odlazak JNA iz grada sa svim naoružanjem i tehnikom ili pak vojno osvojiti kasarne i skladišta te dobro naoružati Hrvatsku vojsku. Te i mnoge druge dileme ostat će vjerojatno za budućnost i neke nove autore koje će i ova knjiga potaknuti da se iznova pozabave Domovinskim ratom, no Ogurlić ih nije skrivao već, dapače, namjerno otkriva dajući svima prostora da iznesu svoju verziju, pa čak, u "priči sa suprotne strane", i glavnom njezinom akteru, generalu JNA Marijanu Čadu.     "Rijeka u Domovinskom ratu" bit će dragocjeno štivo svim sudionicima koji su prošli kroz mnogobrojne ovdašnje postrojbe vojske i policije, ili na neki drugi način u njemu sudjelovali, njihovim obiteljima, pogotovo onima poginulih branitelja, ali i svima onima koji se žele informirati o tom presudnom razdoblju naše novije povijesti. Koliko god bila opsežna, temeljita i bogata tekstualnim i fotografskim materijalom, dokumentima i arhivskim podacima, "Rijeka u Domovinskom ratu" nije završeno i gotovo djelo, već otvoreno poglavlje za nastavak ne samo novinarskog već i znanstvenog proučavanja koju ova tematika zaslužuje. I to ne samo prigodno, blagdanima, već permanentno, ako ne želimo da nam učiteljica života jednoga dana postane maćehom.

Branko Mijić, "Knjiga - oružje protiv zaborava", Novi list 2.08.2008.