STARICA BURA*

U pradavnoj davnini živjela je bjeloglava starica Bura u samotnoj kući usred gologa krasa. Daleko od Burine kuće bijeljela su se u skromnom zelenilu siromašna sela.
Ljudi su strahovali od starice Bure. Kad bi Bura prošla selom rašcešljane i raspuštene kose, što bi zrakom lepršala poput zastave, bježale bi pred njom žene, a djeca se sakrivala u kuće. I zato je Bura čučala ponajviše ispred svoje kolibe, pa bi tamo često zaplakala od jada i boli. Od njezinih uzdaha pognulo bi se drveće i zacvililo grmlje. Bura bi i dalje pred kućom sjedila i žuljavom rukom gladila goli kras. Iza sunčanog smiraja prošetala bi se katkad po lomnim i strahotnim pećinama. Pod njezinim bi nogama drhtala bjelkasta kadulja, stenjalo bi nisko grmlje, a ljudi iz dalekih seoskih kuća osluškivali bi njezin samotni cvilež.
Za sumornih dana krenula bi starica Bura i put mora, gdje je carovao njezin pobratim Vihor. Kakva bi to onda bila oluja i lomljava, buka i prasak valova! Izmorena stara Bura vratila bi se za vedre zore opet u svoj kras i zaspala shrvana. Spavala bi mjesece i mjesece. Za njezina bi sna oživio pusti i goli kraj, zazelenjele se drage i doline, zamirisalo cvijeće. Veselo bi cvrkutali vrapci po ogradama, a slavuj bi se javljao pjesmom, samo da Bura i dalje spava.
Tako je bilo do onog dana kad se Bura najednom probudila u svojoj osamljenoj kolibi na Krasu. Probudila se, ustala i otvorila kućna vrata. Kako ih je otvorila, tako se nebo pokrilo tmastim oblacima, a Burin se uzdisaj pretvorio u gordi vjetar. Snažni udarci vjetra polomiše sve, opustošiše polja, dubrave i vinograde. Svuda napaćeno cvijeće, polomljeno granje, ogoljela stabla.
Nad pustopoljinom zaplakali seljaci...

* __ *

Za te velike žalosti i seoske tuge doputova u selo neki skitnica pa svrati u prvu kuću i zamoli za konak i večeru. Domaćini ga primiše, iako nerado. Poslije večere i čaše vina razvezao se seljacima jezik, a došli i susjedi. Svi su se tužili na staricu Buru i dogovarali se kako će je protjerati. Uto se javi skitnica:
- Čujte, dobri ljudi. Ja ću vam pomoći, samo me pažljivo poslušajte. Kad starica Bura krene k moru, srušimo joj kuću. Beskućnica, ona će ostaviti vaš kraj i krasom će poteći med i mlijeko.
I tako u mrkloj noći skitnica uz pomoć seljaka razori Burinu kolibu, dok je Bura na moru dozivala brata Vihora. Zvala ga je sjedeći na pustim razvalinama drevnoga grada, gdje je nekoć lijepa djeva čekala na balkonu plavoga kneževića. Knežević je uzeo drugu djevicu, a lijepa se djevojka iz toga grada na brežuljku kroz godine i godine prometnula u staru i nesretnu Buru.
Kad se stara Bura natulila morem i primorjem u zajednici s bratom Vihorom, vratila se zorom u krševiti kras. Vratila se i našla razorenu kuću. Otada, pobjesnila je još jače. Tog je kobnog dana tako lomila i harala krajem da je na krasu iščupala svu bijelu kadulju i mirišljave trave, ubila seljake i skitnicu. Izmorena i bez daha spustila se u crnoj noći u jednu krašku provaliju i tamo zaspala.
I tako se Bura više nikad nije ostavila krasa pa i dandanas spava u kraškoj provaliji. Kad se probudi, prestravljeno gleda naokolo. Ustane, plače i urliče oko kuća i vijanjem pripovijeda kako joj razoriše dom, pa je bijesna uništila polja i vinograde. Uvijek kad se sjeti tog događaja, onda bjesni po selima, trga crjepove s krovova, plaši žene i djecu. A kad opet nemoćna usne u kraškoj provaliji, ponovo ožive puste goleti, procvjeta cvijeće i slavuj se pjesmom javi...



--------------------------------
* Snažan sjeverozapadni vjetar na zapadnom dijelu Jadrana