HVARSKA
POSLJEDNJA VEČERA

Hvarska "Posljednja večera" jedno je od najvećih slikarskih remek-djela, koja su se kroz dugi niz stoljeća sačuvala duž našeg dijela jadranske obale. Slika se čuva u blagovaonici Franjevačkog samostana na Hvaru, i premda se ni do danas sa sigurnošću ne zna tko je njen pravi autor, uz nju je vezana jedna interesantna legenda.*
Bio je neki slikar, Venecijanac, poznat u ono doba, koji je radio na Srednjem istoku. Kada je posumnjao da je zahvacen zaraznom kužnom bolesti, slikar se jako prepao, otrcao do liječnika u egipatskoj luci Port Said, koji mu dade certifikat da se može ukrcati na jedrenjak za Italiju. Sa sobom je ponio samo svoj slikarski pribor, boje i kistove. Vrućica mu se pogoršavala kad se brod otisnuo iz Port Saida, a nakon tjedan dana, kad su bili nadomak Korčule i Hvara, putnici prijave njegovu bolest.
Na tom brodu nije bilo liječnika, pa je odluku o bolesniku morao donijeti kapetan. U ono je vrijeme pomorski zakon zbog velikih epidemija kuge bio postrožen do krajnjih granica. Putnika na brodu koji bi umro od kuge, bacalo bi se u more. Ako bi koji putnik od dotičnoga bio zaražen, bacalo bi se u more i njega, i sve zaražene, kako bi se spasilo ostale.
Odluku je preduhitrila jaka ciklona, pa je kapetan odlučio usidriti brod 200 metara od hvarske luke, na otočiću Galešniku, koji je u srednjem vijeku brodovlju služio kao karantena. Tamo je jednjenjak s bolesnim slikarom proboravio 40 dana, baš kako propisi nalažu, a kako je ustanovljeno da se nitko od 150 putnika i članova posade nije od njega zarazio, mogli su krenuti dalje. Slikara su, bespomoćnog i gotovo besvijesnog, mornari iskrcali na Hvaru.
Onako iznemogao od bolesti lutao je od kuće do kuće. Svagdje su se pred njim zatvarala vrata, jer su svi u njemu vidjeli izvor zaraze, mogućnost da se ona brzo proširi. Nitko ga u cijelom Hvaru nije htio primiti, a lokalni liječnik rekao mu je da će umrijeti. To je uvjerenje zahvatilo i slikara. Tražio je samo postelju gdje će zauvijek sklopiti oči. Gotovo pužući iznureni slikar je drugog ili trećeg dana svog lutanja zakucao na posljednja vrata. Bila su to vrata samostana.
Fratri su neznanca primili kao svoga brata i uspjeli ga za nekoliko tjedana svojim preparatima izliječiti. Zahvalan na čudesnom ozdravljenju, umjetnik se odlučio odužiti. Naručio je iz Italije veliko platno, dugačko osam, a visoko gotovo dva metra. Mjesecima je u znak zahvalnosti radio i u temperi izradio sliku s motivom posljednje Kristove večere u društvu dvanaest apostola, kojoj se danas svatko divi.
Slika prekriva cijeli jedan zid blagovaonice samostana, a sva su lica izrađena u prirodnoj veličini. Slikar je, pretpostavlja se, naslikao svoj autoportret u donjem desnom kutu - to je siromah koji leži na podu i vraća zdjelu apostolu Mateju, svome zaštitniku.

* Krajem 16. ili početkom 17. stoljeća, prilikom postavljanja slike na zid vidjelo se da je slika prevelika, pa je s desne strane odrezano desetak centimetara a s njima i prezime autora.
Dugo se vjerovalo da je sliku izradio talijanski slikar Matteo Rosselli. Legendu je u tome podržavalo i to što je potpis na slici citan kao MATT, a to su trebalo biti početni slogovi imena ovog firentinskog slikara. Neki su, poput akademika Gamulina, za autora ovog djela početkom pedesetih smatrali talijanskog slikara 17. stoljeca Mattea Ingolija, rođenog u Raveni 1585. godine. Kasnije je, međutim, ustanovljeno da potpis na slici glasi - MAFF. Zbog toga se šezdesetih godina vjerovalo da je autor slike izvjesni slikar Maffei. No, poslije se otkrilo da po stilu slikar ne može biti firentinske nego mletačke škole, pa se u novije vrijeme vjeruje da je autor venecijanski umjetnik Matteo Ponzzoni - Pončun, za kojega se nadimku pretpostavlja da se radi upravo o Rabljaninu Matiji Poncunu, u ono doba pripadniku likovne radionice poznatog slikara Palme Mladeg.
Bilo kako bilo, vrijednost slike je ogromna. Njenu vrijednost cijenili su i hvarski partizani kada su je prilikom povlačenja s otoka brižljivo smotali i specijalno zapakirali, sklonivši je tako pred najezdom njemačkih "kolekcionara". Slika je tijekom 2. svjetskog rata bila prenesena na Vis, a s Visa u talijanski Bari, odakle je po oslobođenju ponovo vraćena na staro mjesto, u hvarski franjevački samostan, potpuno neoštećena. Slika je, prema stručnjacima, tako dobro očuvana da nikada nije bilo potrebe za njenom restauracijom.